Vuk Bačanović: Sarajevski i mostarski Srbi u bljuvotinama vlastitih mediokriteta

Kada god se pojavi novi članak koji, iz moralističko-malograđanske perspektive, ima objasniti tužnu sudbinu sudbinu sarajevskih, a, evo, odnedavno i mostarskih Srba, dobijam nagon za povraćanjem.

Ipak, pamfleti koji su se pojavili ovih dana i cirkulišu društvenim mrežama i ostacima ostataka uvijek precjenjenih sarajevskih papirnih medija, izazivajući divljenje zabrinutih građana, nabjeđenih humanista, obustavlja nagon za pražnjenjem onoga što je preostalo od utrobe. Nije to više ni montipajtonovski vic o Hitleru koji vas tjera da krepate od smijeha, dosade ili monotonije.

Ne, ono što se posljednjih dana pojavilo je, zapravo, (samo)ogoljavanje prave svrhe mediokriteta koji su se u ratu i poratnom vremenu proglasili predstavnicima srpskog naroda u Federaciji BiH. Krenimo sa Sarajevom. Portal Tačno.net je tako objavio još jedan u nizu od svojih jednih te istih tekstova pod naslovom “Sarajevski Srbi: kolateralna šteta politike etničkog čišćenja”, koji još jednom objavljuje vapaje predstavnika Srpskog građanskog vijeća i drugih organizacija kako je velikosrpska politika 1995. ispraznila grad od Srba. Uz prećutnu saglasnost bošnjačkih političara, tako da nema mladih, nema posla, nema budućnosti, nema nade osim, javnih kuhinja i, naravno, kako nam to Tačno.net poručuje, glasanja za Građanski savez. Odnosno novu nadu srpske zajednice u nestajanju, izvjesnog Ozrena Blagovčanina, koji ponavljajući slične mantre objašnjava kako će, uz pomoć Reufa Bajrovića i Emira Suljagića, zaustaviti etnokratiju, Milorada Dodika i one bošnjačke snage koje su izdale “načela Platforme Predsjedništva iz 1992.”

Ambiciozno, mora se priznati. S tim da ni jedna navodna platforma navodnog Predsjedništva iz 1992. godine, ne objašnjava kako je moguće da se i jedno političko biće sa rudimentarnim oblikom kičme da uvjeriti kako je vrlo negrađanski bilo odbiti građansku Jugoslaviju sa svim konfederativnim elementima zaštite bošnjačkih prava, a potom vrlo građanski promovisati građansku BiH po principu da bošnjački predstavnici predstavljaju Bošnjake, a srpski (i hrvatski) građane koji su također Bošnjaci. I dakako, da ne objašnjava, jer bi tada morala ući u razloge zbog kojih je pražnjenje Sarajeva od Srba započeto 1992. godine, uspjelo 1995. godine, odnosno zašto su Srbi poslušali svoje manijakalno vodstvo i otišli. Jasno je da je tu bilo sijaset bizarnih momenata, ali oni ne mogu zasjeniti faktičko stanje da građanske države ne nastaju rušenjem ustano-pravnog poretka i ignorisanjem institucija sistema kao 1992. I da je to lažno građanisanje koje se sada nudi kao rješenje zapravo uzrok cjelokupne srpske drame, nad kojom sada nariču korisni idioti koji će je i okončati.

Da je to tako, svjedoči nam i zanimljiva situacija u Mostaru. Za razliku od Sarajeva, srpska zajednica u ovom gradu je mala, ali ne i “stara” i, zahvaljujući samoorganizovanju i kakvoj-takvoj koordinaciji uspjeva da se, unutar sebe, konsoliduje i počinje razmišljati o političkom samoorganizovanju kako je više ne bi predstavljao neki “građanin” nepostojećeg građanskog društva ili neko ko se udomio u HDZ-u i SDA-u i ne ide protiv vlastitih interesa.

Međutim, naravno da Srbi u Federaciji ne odgovaraju ni kao jezičak na vagi, a kamoli šta kompleksnije. Zato je društvenim mrežama, a sa onog istog portala Tačno.net, počelo cirkulisati pismo zabrinutog građanina mr Milana Jovičića u kojem je konstatovao da je koordinacija srpskih udruženja u Mostaru, organizovanje Prosvjete na način na koji to većina Srba želi, organizovanje škole srpskog jezika, istorije i kulture za preko 300 djece (što je u Sarajevu nezamisivo), živ pravoslavni crkveni život, zapravo samo varka, “dok njihov mentor i guslar Milorad Dodik, sa svojim pajdašem i jaranom Draganom Čovićem ostvaruje dogovore, o očuvanju sospstvene genocidne tvorevine Republike Srpske i uspostave ponovne, iste takve tvorevine Herceg Bosne.”

Naravno da “tvorevina” koju Jovičić brani da bi ga neko, pod stare dane, potapšao u kafani i produžio mu status “poštenog” Srbina nipošto ne može biti problematična. Čak ni u slučaju kada ista preko svojih korisnih idiota, u korijenu pokušava sasjeći samoorganizaciju i predstavljanje “konstitutivnih” manjina koje bi, ostvarivanjem svoga nacionalnog interesa (kako Srbi u Federaciji, tako i Bošnjaci u Republici Srpskoj), mogli postati istinsko političko ljepilo BiH i zametak političkih odnosa u cijeloj državi na realnim, a ne fiktivnim odnosima.

Pa ipak, mediokriteti bi najradije da ono što im je uspjelo u Sarajevu uspije i u Mostaru, pa da onda, u napadima nacisoidnog ludila lamentiraju, “kako su oni upozoravali”, ali eto, velikosrbi, nekim čudom, nisu poslušali njih poštene građane, te su samo oni preostali da svoje poštenje naplaćuju budžetskim izdacima za posao koji ne obavljaju, stolicama u lokalnim parlamentima koje im služe za sviđanje ostalim građanima, jer oni, eto, nisu, primitivčine kao “genocidni” Milorad Dodik.

Oni, doduše, pozivajući se na Platona (Jovičić) ili Aristotela (Blagovčanin) znaju reći samo ono što nisu. Jer politički nisu ništa i najradije bi sve pretvorili u svoju ništarsku bljuvotinu. U čijem interesu, nije teško pogoditi. Na sreću, to im još ponegdje nije pošlo za rukom.

Vuk Bačanović

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.