Kao veliki ljubitelj Finčera (David Fincher), vijest o novoj seriji koja će nastati pod njegovom kreativnom palicom sam dočekala sa velikim oduševljenjem i nizom očekivanja koja su, po običaju, i ovdje ispunjena.
Finčerova prva saradnja sa američkom kućom Netfliks desila se “davne” 2013. godine, kada su ovi kreativni geniji odlučili da, ne samo stvore “Kulu od karata” (eng. House of Cards), nego i naprave presedan tako što će sve epizode pustiti odjednom u eter. Ova praksa je danas, može se reći, već postala standardna politika Netfliksa pa je tako i njegova nova serija “Mindhunter” premijeru svih svojih deset epizoda doživjela, vrlo zgodno, u petak 13.
S obzirom da Netlifks nije imao nikakvu medijsku kampanju, ova premijera je prošla gotovo neprimjetno i bez ikakve pompe, što je za posljedicu kod TV kritičara stvorilo neku vrstu, ne bih rekla otpora, ali sigurno izvjesne nesigurnosti jer je takav model poslovanja u najmanju ruku neočekivan. Takođe, serija uopšte nije bila dostupna za medije, uz izuzetak nekolicine odabranih kritičara, a i njima samo u vidu prve dvije epizode. Oklijevanje televizijske mreže u prikazivanju više od dvije epizode obično je znak da ili ne postoji određeno uvjerenje po pitanju kvaliteta serije ili, pak, postoji neki preokret koji se ovim činom nastoji zaštititi. U slučaju “Mindhunter-a” ni jedno ni drugo nije bio slučaj.
Kakav će vaš utisak i krajnji sud ove serije biti, uveliko zavisi od vašeg smisla za humor (koji će itekako biti testiran), te reakcije na posljednje minute druge epizode. Naime, nakon što glavni lik, specijalni agent Holden Ford (Jonathan Groff), provede sat vremena udovoljavajući raznoraznim sklonostima serijskog ubice Eda Kempera (Cameron Britton), čija je specijalnost skrnavljenje i praktikovanje seksualnog čina sa odsječenim glavama žena koje je ubio, Finčer donosi kreativnu odluku da se za odjavnu špicu koristi, ni manje ni više, pjesma “Psycho Killer”, američkog benda “Talking Heads”. Savršeno.
Na vama je, dakle, da ovaj izbor shvatite ili onako kako sam ga ja shvatila, kao savršen način da se kroz šaljivu upotrebu crnog humora smanji napetost prethodne scene, ali i serije generalno, ili kao pretjeran i pomalo bolestan. Mislim da, barem kada su Finčerovi filmovi u pitanju, trećeg prosto nema.
Ono što je ovdje takođe svojstveno Finčeru jeste niz elemenata koji “Mindhunter” u mojim očima čine jednom od najkvalitetnijih novih serija koje su se pojavile tokom 2017. godine. Prva se odnosi na stilski, hladni, sterilni izgled kojim se odlikuju gotovo svi njegovi trileri. U pitanju je takođe jedan jedinstven svijet, čije građenje Finčeru, kada se sve sabere, zaista najbolje leži. Prepoznatljivom paletom svih nijansi zelene, “Mindhunter” najviše liči na “Zodijak” (eng. Zodiac), Finčerov film iz 2007. godine. Zatim tu je i njegova odluka da po ko zna koji put ne prikaže sam čin ubijanja, te da sakrije surovo nasilje i krvoproliće kao neodvojive aspekte svakog ubistva, a sve u cilju stvaranja određene, specifične atmosfere u kojoj se publici ostavlja prostor za ličnu interpretaciju događaja koji su se desili ali nisu bili prikazani. Tako se svako ubistvo koje Holden i Tenč (Holt McCallany) istražuju publici prezentuje samo i isključivo kroz beskonačne razgovore, opise mjesta zločina, stanja tijela žrtava, ili, izuzetno, putem crno-bijelih fotografija. Na taj način Finčeru polazi za rukom da sa lakoćom proizvede osjećaj straha u scenama koje se odigravaju na golf terenu ili tokom vožnje autom u po bijela dana, služeći se umjesto krvi i nasilja isključivo maštom publike jer Finčer zna da je u čovjekovoj prirodi da se boji nepoznatog, neprikazanog, nedorečenog.
https://www.youtube.com/watch?v=7gZCfRD_zWE
Narativna struktura “Mindhunter-a” je takođe vrlo interesantna, prije svega jer priču priča u tri nivoa, a zatim i jer prva sezona, u svoj svojoj (namjernoj) nedorečenosti, zapravo izgleda kao prvi čin nekog filma. U svim drugim serijama bi se tim čiji rad ovdje pratimo formirao već u prve dvije epizode, ako ne i ranije. Ali ne i ovdje, jer Finčeru, kao ni Linču, Sorentinu, braći Koen ili Noi Houliju, nije u interesu protrčati kroz dati materijal, nego radije dozvoliti sebi, svojoj publici, ali i događajima, vrijeme da se, koliko god je to moguće, priča razvije na jedan organski i prirodan način, što je novi trend koji apsolutno podržavam.
Premisa serije je vrlo jednostavna, i na prvi pogled već rečena – priča se vrti oko dva FBI agenta, Holdena Forda i fantastičnog Bila Tenča, koji deset epizoda provode intervjuišući zatvorene serijske ubice kako bi bolje razumjeli njihove motive i način shvatanja stvari, ne bi li to znanje pretvorili u iscrpnu studiju ponašanja koju bi koristili da riješe postojeće zločine, ali i spriječe nove. Međutim, način na koji je ova jednostavna priča ispričana je daleko od jednostavnog. Kao što sam već rekla, radi se o tri nivoa teksta gdje se u prvom Finčer bavi pitanjem ubice koji se tek formira. Tokom serije vidimo ga samo u kratkim, blic scenama, često lišenim konteksta, kojima se obično epizode i otvaraju i čiji identitet do posljednjih sekundi serije ostaje misterija. Drugi nivo se bavi pitanjem sedmičnih, vikend ubistava na koja Holden i Tenč nalijeću tokom svoje “Putujuće FBI škole” dok treći, zapravo srž svega, prati razvoj eksperimentalne studije o ponašanju koja za cilj ima istražiti um i obrasce ponašanje “serijskih” ubica, termin koji su na Kvantiku skovali upravo Holden, Tenč i Vendi (Ana Torv), pioniri ovog polja istraživanja.
Ono što je takođe interesantno jeste da se svi događaji posmatraju kroz prizmu Holdena Forda, čije ime neodoljivo podsjeća na glavnog lika romana “Lovac u žitu”, što je, vjerujem, bila i direktna referenca, uzevši u obzir njegov kontekst i prirodu. U trenutku kada ga upoznamo, Holden je simpatični, često nesigurni, talentovani štreber koji poštuje pravila vrlo dosljedno. Kako priča odmiče, i istraživanje postaje temeljnije, studioznije i opasnije, tako se i Holden postepeno mijenja odslikavajući zapravo ubice čije postupke ovdje analizira. Njegov bijes, prouzrokovan nerazumijevanjem okoline, i arogancija, nastala usljed činjenice da je on osnovni inicijator ove nove, tada avangardne, studije koja će, kao što znamo, promijeniti kriminologiju, postepeno postaju kamen spoticanja i, naposlijetku, katalizator njegovog pada. Ono što na samom početku počinje kao jedna vrsta nevine, naivne, dječačke neposlušnosti (a u svrhu i zarad novog načina razmišljanja) je tokom vremena, kako je serija odmicala, preraslo u nešto mnogo mračnije, dovodeći nas u situaciju da niti u jednom trenutku nismo sigurni da li gledamo FBI agenta na ivici novog, revolucionarnog saznanja ili gledamo metamorfozu narcisoidnog sociopate iz FBI agenta u serijskog ubicu (iako znamo da je serija bazirana na istinitim događajima i knjizi Džona Daglasa, agenta koji je poslužio kao inspiracija za Holdena, ali i brojne druge likove popularne kulture). U tom smislu, Bila Tenča možemo staviti u ulogu moralnog kompasa čija je osnovna svrha tokom prve sezone bila pokazati Holdenu put i pravac kretanja po ovoj izuzetno tankoj ivici, istovremeno se prepuštajući njegovom vizionarstvu tokom ove tranziciji i ulaska u budućnost. Njihov odnos, koji nije lako opisati i kategorizovati, jeste okosnica i glavno težište ove priče, dok dinamika, stvorena između njih, služi kao njen osnovni pokretač u namjeri da preispita žanr kriminalističkih serija dajući im jednu novu tačku gledišta.
P.S. Odluka da Kempera igra Kameron Briton je pun pogodak, a scene sa njim su zaista, bez izuzetka i odavanja narativa, savršene.
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Ocjena: 5/5
Monika Ponjavić je arhitekta, teatrolog, teoretičar audio-vizuelne umjetnosti i scenski dizajner. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.