Izbor je pao i kola su se slomila na nedužnim The Moody Blues i Deep Purple, a jednako tako ova je kolumna mogla da nosi naziv i „Jučerašnja satisfakcija“ ili „Paranoidne stepenice“ itd., itd. Pogađate, danas ćemo o nekim vanvremenskim pjesmama, ali ne da bismo još jednom dodali kako imaju neprolaznu vrijednost nego o tome kako su se većini nas popele na vrh glave.
Kažem većini jer onima koji ih rijetko slušaju ili ih pak uopšte ne znaju (a i to je nažalost sve češći slučaj), one nisu potrošene i prosto, dosadne.
Gotovo svaki veliki autor ili bend upravo zbog tih pjesama i jeste veliki, jer onim manjim i nije dano da stvore nešto tako upečatljivo i instantno prepoznatljivo. Velika umjetnost se ponajprije i prepoznaje po svojoj jednostavnosti. Riff iz „Smoke On The Water“ je od svoje izvorne originalnosti prešao dug put do toga da bude i parodiran (vidi pod, pored brojnih drugih, Rambo Amadeus), ali kad ga nakon duže pauze čujete shvatite koliko je samo nekim proviđenjem morao biti poslan Ritchieju Blackmoreu. Zbog naslova kolumne uzeo sam baš njega za primjer, ali je činjenica da bi slična sudbina zadesila i „I Can't Get No (Satisfaction)“ da Keitha to proviđenje nije češće pohodilo i rodilo još bar pet velikih riffova pored ovog („Jumpin’ Jack Flash“, „Brown Sugar“…). Otuda naravno, pored ostalog, i dolazi razlika u veličini ovih dvaju bendova, mada se za bivšu Jugu ne bih tako lako zakleo da li je percepcija baš takva. Otuda Žikica Simić i govori o Deep Purple kao najvećem srpskom bendu.
No, nisu samo riffovi, kao udice, bili razlogom zašto su neke pjesme postale bjesomučno puštane i do te mjere obilježile neke bendove da je izgledalo kao da ništa drugo nisu ni snimili. Gorepomenuti The Moody Blues pored „Nights In The White Satin“ imaju još dobrih pjesama, ako nijednu drugu onda „Melancholy Man“, ali vjerujem da bar 95 odsto ispitanih (pod uslovom da je uopšte znaju) ne bi znalo da navede neku drugu. Ostalih pet odsto bi se vjerovatno namrštilo i reklo: “O, ne, zar opet?!“. To je naravno zavaravajuća staza jer toj pjesmi ne fali apsolutno ništa i pravi se jednom u životu. Znaju to i Procol Harum čija „Whiter Shade Of Pale“ (pri čemu ovdje nije riječ o Palama kod Sarajeva kako bi neko neupućen mogao da pomisli) spada u sličnu kategoriju.
„Nepodnošljivosti“ ovih pjesama dodatno „pomaže“ i to što su ih se laćali bezbrojni drugi, pa ih imate najčešće u orkestriranim varijantama (u rasponu od Jamesa Lasta pa do Kraljevskog filharmonijskog orkestra), ali ne bih smio da stavim ruku u vatru da npr. „Yesterday“ ne postoji u recimo reggae varijanti. To uvijek vitalno preslagivanje superiornih originala im sigurno ne ide u prilog, a jedino što tješi njihove autore, barem u pravno uređenim zemljama, je da za to dobijaju izdašne tantijeme.
Oduvijek me je zanimalo kako to izgleda iz ugla samih autora kada vam publika na koncertima strpljivo, ali ipak uporno, traži baš TU pjesmu. Bez nje koncert nekako nije zaokružena cjelina, ali prevrće li im se utroba kad godinama, pa i decenijama, sviraju baš to, a ne nešto drugo, npr. sa novog albuma koji upravo promovišu. I koji im valjda nije još dosadio. Ili je u pitanju ipak pristajanje na pravila igre i pomirenje sa činjenicom da većinu prisutnih ipak čine oni koji se zadovoljavaju klasičnim menijem? Imam lične račune sa Mickom Jonesom kada je na EXIT-u sa svojim B.A.D. ignorisao moje uporno dozivanje iz prvog reda a sve ne bi li izveli meni najdražu „Train in Vain“. Nečuvena drskost.
Negdje slična stvar je i sa nekim jako prepoznatljivim vokalima. Kada neki pjevač ili pjevačica dobiju rođenjem glas koji ih po nečem odvaja od drugih, pa makar to bila i iritantnost kao kod Ozzyja Osbornea, to ih jako dugo čini neobičnim i na kraju popularnim. Čak i kada taj glas sa sobom nosi epitet božanstvenog on će nakon nekog vremena, ukoliko je često eksploatisan, postati zamarajući, uniforman i predvidiv. Njegov vlasnik, naravno, od njega ne može pobjeći, ali je jasno da sa određenim pauzama i puštanjem vremenu da učini svoje taj isti glas može ponovo postati atraktivan i zanimljiv.
Čini se da je jedini lijek za ovaj problem koji to možda i nije – manje slušati pa će vam se manje i ogaditi. Svaki slatkiš kad-tad, ukoliko ga svojski tamanite mora da dosadi. Znam brojne fanove npr. Nutelle koji se ne bi sa mnom tako lako složili, ali s rokenrolom i muzikom generalno stvari ipak stoje drugačije. Znao je to i Sam, ali da vidim tog majčinog sina koji ne bi popustio Ilsi (Ingrid).
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.