Koliko ljudi u Republici Srpskoj zna da u Mostaru od 10. do 16. oktobra traju Šantićeve večeri poezije? Po svemu sudeći – malo, a šteta što je tako.
Jer, ova manifestacija je daleko od protokolarnog otaljavanja jedne tradicije duge 98 godina. Mala zajednica Srba u najvećem gradu Hercegovine, okupljena u Srpskom prosvjetnom i kulturnom društvu „Prosvjeta“, organizovala je izuzetno respektabilan program, obilježen nastupima violiniste Jovana Kolundžije, pisca Vladimira Pištala, Narodnog pozorišta RS i nizom drugih vrijednih sadržaja.
O kakvom pozitivnom čudu je riječ postaje jasnije ako se zna da u Mostaru, ali i u čitavoj Federaciji BiH, danas gotovo da nema tragova srpskog identiteta u školstvu, a kamoli u politici, ekonomiji i drugim sferama života.
Prosvjetina škola jezika, istorije i kulture subotom
Kada bi, nekim slučajem, Aleksa Šantić mogao da potuje kroz vrijeme, sigurno bi bio šokiran onim što bi vidio krajem 2017. na 51 procentu teritorije postdejtonske Bosne i Hercegovine. Iako je znameniti pjesnik životni vijek proveo u tri države – Osmanskom carstvu, Habsburškoj monarhiji i Kraljevini SHS – nema sumnje da bi ga četvrta zemlja ostavila potpuno zatečenog, do te mjere da bi dobro razmislio da li bisada napisao čuvene stihove „Ostajte ovdje“.
Među rijetkim izuzecima od tužnog pravila nestajanja srpskih tragova u FBiH danas se nalaze kreatori „Šantićevih večeri poezije“, koji se, bez obzira na sva iskušenja, ipak pridržavaju maksime barda iz grada pored Neretve. Oni već godinama, kako kaže Sanja
Kada bi Aleksa Šantić mogao da potuje kroz vrijeme, sigurno bi bio šokiran onim što bi vidio krajem 2017. na 51 procentu teritorije BiH
Bjelica Šagovnović, potpredsjednica mostarske „Prosvjete“, subotom organizuju „Prosvjetinu školu jezika, istorije i kulture“. Djeca su svrstana u tri starosne grupe i odziv je dobar, kaže naša sagovornica za srpskacafe.com. Ipak, dodaje ona, na insitucionalnom nivou postoje okolnosti zbog kojih takvih predavanja nema u zvaničnom osnovnom obrazovanju.
– Djeca srpske nacionalnosti slušaju nastavu na hrvatskom ili bosanskom jeziku, što zavisi
od toga u kojem naselju žive. Postoje inicijative da se formira i srpska škola. Ali, s jedne strane, tu je kantonalni zakon, koji propisuje da je neophodno da, koliko znam, u jednoj školi bude više od 30 odsto djece iz jednog konstitutivnog naroda kako bi dobili nastavu na
Dupli standardi
Vodeće političke opcije u Federaciji BiH, prije svega SDA, ali i navodne građanske opozicione partije, na prostoru ovog entiteta konstantno negoduju protiv posebne nastave na jezicima konstitutivnih naroda, označavajući to kao „segregaciju“.
Sa ovih adresa, često se grmi protiv modela „dvije škole pod jednim krovom“, a pri tome se manipuliše i gestovima maloljetnika, poput poznate fotografije učenika iz Jajca sa srpskom, hrvatskom i bh. zastavom.
Međutim, na terenu RS, iste ove stranke zagovaraju potpuno drugačiji princip, pa je godinama u više naselja u Srpskoj organizovan višemjesečni bojkot nastave pošto, zaboga, roditelji „spontano“ ne pristaju da se njihovim potomcima u đačke knjižice upisuju ocjene iz „jezika bošnjačkog naroda“ umjesto „bosanskog jezika“.
Za to vrijeme, nikoga od političkih pokrovitelja ovih protesta ne zanimaju podaci Ministarstva civilnih poslova BiH, prema kojima nastavu na maternjem jeziku sluša 2 141 osnovac bošnjačke nacionalnosti, a islamsku vjeronauku pohađa 5 877 djece. Svako poređenje sa ciframa iz FBiH je izlišno.
svom jeziku. S druge strane, nema ni dovoljnog interesovanja roditelja, koji često smatraju da bi to bio put u getoizaciju, što ne žele, mada drže do identiteta, jer, između ostalog, sva naša djeca dobro znaju ćirilicu – objašnjava Sanja Bjelica Šagovnović, inače novinarka po profesiji.
Brojevi ne lažu
Ipak, entuzijazam ne pomaže u svim sredinama, a o tome svjedoče uglavnom tužni podaci iz dokumenta pod nazivom „Informacija o primjeni Okvirnog zakona o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH“, koji je Ministarstvo civilnih poslova uputilo Parlamentarnoj skupštini 17. maja 2016.
Iz analize sa potpisom resornog ministra Adila Osmanovića može se, recimo, saznati da od ukupno 37 200 učenika u Tuzlanskom kantonu nastavu srpskog jezika pohađa 45 osnovaca, kao i sedam srednjoškolaca od njih 15 584. U Hercegovačko-neretvanskom kantonu nastava na srpskom jeziku odvija se jedino u Područnom odjeljenju Ivanjica u sastavu Osnovne škole Ravno, i to za samo četiri učenika. Pravoslavnu vjeronauku u HNK sluša 131 osnovac u 11 škola, kao i 29 srednjoškolaca. U Posavskom kantonu isti predmet namijenjen je za 13 osnovaca, a srednjoškolaca koji ga prate – nema. U izvještaju iz Zeničko-dobojskog kantona navodi se da se priprema nastava na srpskom jeziku u opštini Maglaj, ali, osim toga, sve se svelo na 28 osnovaca koji slušaju pravoslavnu vjeronauku.
Za Zapadno-hercegovački kanton sa sjedištem u Širokom Brijegu, kao i za Bosansko-podrinjski kanton čiji je centar u Goraždu, nema nikakavih brojeva u kojima se pominju srpski jezik i pravoslavna vjeronauka. Ista situacija je i u Srednjebosanskom kantonu, kojim se upravlja iz Travnika. Oni ponosno ističu da čak imaju i nastavu judaizma, ali, kada je riječ o srpskoj djeci, tek škrto primjećuju da će organizovati škole za njih „ako bude zahtjeva“.
Iako Kanton 10 slovi za dio FBiH sa najvećim procentom srpskog stanovništva, ni ovi podaci nisu baš impresivni. U Drvaru srpski jezik i pravoslavnu vjeronauku pohađa 387 osnovaca i 165 srednjoškolaca. U Glamoču nema nastave na srpskom jeziku, a pravoslavnu vjeronauku prate 72 osnovca i devet srednjoškolaca. U Grahovu nastavu iz ovih predmeta pohađa 71 osnovac. I u Livnu ima pravoslavne vjeronauke, i to za šest osnovaca i jednog srednjoškolaca. U Kupresu nema ničeg od toga, ali posljednjih dana iz ove sredine, kao poseban kuriozitet i valjda urnebesno smiješnu situaciju, navode to što osnovnoj školi u selu Ravno imaju čak petoro srpske djece, kojima nastavu drži učiteljica Bošnjakinja, i to po hrvatskom nastavnom planu!?
Čeka se na zakon
Inače, prema već citiranoj informaciji Ministarstva civilnih posova BiH, u 69 osnovnih škola u Sarajevskom kantonu koje pohađa 35 617 učenika, pravoslavnu vjeronauku pohađa njih 20. To je „za dlaku“ više od osam mladih protestanata, ali i daleko manje od 772 školarca čiji su roditelji iz ove grupe predmeta odabrali „Zdrave životne stilove“, ma šta to značilo. U Kantonu Sarajevo postoje i tri srednjoškolca koji idu na pravoslavnu vjeronauku, od ukupno 15 178 učenika u 694 odjeljenja.
Predsjednik Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva „Prosvjeta“ u Sarajevu, Savo Vlaški, za SrpskaCafe kaže da je u ovom kantonu u toku parlamentarna procedura sa ciljem da
seusvoji novi zakon koji bi djeci u školama omogućio da odberu nastavu na maternjem jeziku. Međutim, i on, poput kolega iz Mostara, navodi da su ovdašnji Srbi rezervisani prema takvoj mogućnosti, jer ne žele da djecu dovedu u izolaciju.
– Živimo na prostoru na kojem se razumijemo bez prevodioca i nije rješenje odvajati djecu na startu – kaže Savo Vlaški, dodajući da takav stav ne znači odricanje od identiteta, jer i porodično vaspitanje, kao i angažovanje srpskih institucija, mogu da budu put do svijesti o pripadnosti jednom narodu i kulturi.
On ističe da je za stvaranje ambijenta u kojem je to moguće neophodno riješiti niz prioritetnih pitanja, od povratka imovine koja je ranije pripadala srpskim ustanovama, do vraćanja onih simbola koji ni po čemu nisu uvredljivi za većinsko stanovništvo u Sarajevu, od naziva ulica pa nadalje.
– Sve to ne ide lako, ali, osim problema u FBiH, moram da kažem da nailazimo i na ravnodušnost u Republike Srpske. Recimo, osim Mladena Ivanića i Igora Crnatka prošle godine, predstavnike sarajevske Prosvjete nije primio nijedan političar iz RS. Mi imamo namjeru da se prekine s takvom praksom, pa ćemo tražiti i razgovor s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem – kaže Vlaški.
Zašto ste ostali?
On dodaje da sarajevski Srbi od sagovornika iz RS često čuju pitanje: „Zašto ste ostali“, ali i da imaju jasan odgovor na njega:
– Da mi nismo ostali, ko bi sačuvao, ako ne mi, brojne pečate srpskog postojanja u ovom dijelu BiH, od Saborne crkve u Sarajevu pa nadalje? Ko i danas obajvljuje niz vrijednih knjiga, i to na ćirilici, koju su brojni Srbi na drugim prostorima zaboravili – pita Vlaški.
Predsjednik SPKD „Prosvjeta“ je na početku mandata, krajem 2016. godine, uputio otvoreno pismo međunarodnim i domaćim strukturama i označio ključne zahtjeve Srba u Sarajevu. Nakon toga, u pojedinim domenima, kako ističe, jeste bilo pozitivnih pomaka, ali ima i situacija u kojima nailazi na zid ćutanja.
Ugledni sarajevski stomatolog je odmjeren sagovornik koji pažljivo korača po osjetljivom terenu međunacionalnih odnosa u BiH, ali je u svojoj 78. godini spreman da žestoko
odgovori na gadosti koje zaslužuju takvu reakciju. On već godinama insistira da se sa Vijećnice u Sarajevu ukloni tabla na kojoj se doslovno pominju „srpski zločinci“, ali do sada, osim obećanja prethodnog gradonačelnika Ive Komšića i njegovog nasljednika Abdulaha Skake, nema pomaka u vezi s tom gnusnom generalizacijom.
– Ako nadležne institucije u dogledno vrijeme ne skinu ovaj sramni natpis koji optužuje čitav jedan narod, ja ću pozvati sve medije i lično ću čekićem polupati tu tablu – ogorčen je Savo Vlaški.
Svojevremeno je hitac Gavrila Principa u austrougarskog prestolonasljednika Franca Ferdinanda označio početak borbe za oslobođenje ovog prostora od okupacije. Nakon više od 100 godina, u Sarajevu sa pločom na kojoj se pominju „srpski zločinci“ samo još ćekić Save Vlaškog, makar i u kondicionalu, sprečava naredne generacije da žive u uvjerenju da je, ustvari, Princip završio pod točkovima Ferdinandovog automobila, prije nego što je stigao da ispali famozni metak.
Saša Bižić
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.