Nedavno riječ bješe o ne tako rijetkoj pojavi reizdavanja nekih velikih ploča. Uobičajena praksa je da se remasterizovanom izdanju doda poneki tzv. outtake ili srpski rečeno restl, ili pak snimak uživo, i eto nove zarade na starom predlošku.
E, ovo što je danas na tapetu jeste istinski raritet. Naime, teško se sjetiti da je neko posegnuo 25 godina unazad i potpuno nanovo snimio svoj vlastiti album. Ono što priči daje još čudniju notu taj album „Sweet Old World“ nije bio loš, a recimo odmah da u karijeri Lucinde Williams takvog i nema. Jedan od njenih zaštitnih znakova je odsustvo kompromisa i istjerivanje svoje vizije do kraja, pa tu treba i tražiti glavni razlog ovog „popravljanja“ nečeg što je zvučalo, a i dalje tako zvuči, savršeno.
Sama Lucinda, nekrunisana kraljica Americane, priznaje da joj je bilo čudno kad je otkrila da je „Sweet Old World“ nekako ostao u procjepu između albuma koji mu je prethodio „Lucinda Williams“ i kasnijeg mega-uspješnog „Car Wheels on a Gravel Road“. Nije pomoglo ni što je anđeo u liku i glasu Emmylou Harris posegao za naslovnom pjesmom ovog albuma što je užasno veliki kompliment sam po sebi, kad se zna kako ona pažljivo bira šta će obraditi.
Četvrtina vijeka je ozbiljno dug period u svačijem životu, pa je i bilo za očekivati da će ovaj „novi“ album „This Sweet Old World“ zvučati bitno drugačije. A zvuči. Toliko da vam se teško prisjetiti ovih istih pjesama u njihovom tadašnjem obličju. Nije bilo druge nego ponovo preslušati „stari“i evo nalaza.
Nestali su oni svi pažljivo rađeni aranžmani u kojima se često čula violina i još pokoji od instrumenata van osnovnog arsenala jednog rokenrol benda. U prvi plan su ušle gitare koje su cijelu zvučnu sliku učinile znatno nabijenijom i, ako baš hoćete, prljavijom. U najkraćem, moglo bi se reći da je prvi album pop, a ovaj drugi rock. Kompaktni kombo koji je prati godinama unazad, ovdje je pojačan gitarama starih lisaca kao što su Bill Frisell i Greg Leisz. Nabrajanje liste ljudi s kojima su oni svirali potrajalo bi sve do sljedećeg petka.
Ipak, ključna razlika se nalazi u samoj Lucindi i njenom glasu. Ovo kao da ne pjeva ista žena. Ni onda, sa 39 godina, nije to bio glas djevojčice, ali kad ga uporedite sa ovim napuklim, na momente pregorjelim glasom, onda vam postaju jasne razmjere metamorfoze. Kako su njen glas nazivali mješavinom pijeska i meda, sad je ovaj prvi element odnio prevagu. U nekim ranijim tekstovima poredio sam ga sa rašpom i šmirgl-papirom i zaista Lucinda je ovdje vrhunski odšmirglala 12 pjesama sa izvornog albuma kao i četiri dodatka koji nimalo ne zaostaju. Radi se o “Factory Blues” (poznatoj sa reizdanja njenog debi albuma); “Dark Side of Life”, izvorno snimljenoj za istoimenu kompilaciju iz 1988; John Andersonovoj “Wild and Blue”, te John Leventhal-Jim Lauderdale bluzu “What You Don’t Know”.
Interesantna je i priča vezana za “He Never Got Enough Love” koja se na ovom albumu vratila prvobitno namjenjenom naslovu „“Drivin’ Down a Dead End Street”. Lucy ga je tada odbacila jer je na albumu Boba Dylana „Down in the Groove“ otkrila obradu pjesme Hanka Snowa “90 Miles an Hour (Down a Dead End Street)”. Već to je bilo dovoljno da iz poštovanja prema velikom Bobu odustane od svog naslova. I ma koliko je i sama postala živa legenda, oduvijek ju je krasilo poštovanje prema onima prije nje. Ono se vidi i prema starim bluz-majstorima kod kojih nikad nije falilo erotskog naboja. Na skoro svakom, pa tako i ovom albumu, nađe se poneka upadica u tom štihu. Nekad je to bilo: “Osjećam se tako potrošenom, mirisala sam te satima, a ovdje: “Vidjela sam te u praoni, kako pereš svoj veš, izbacuješ svu prljavštinu napolje.“
Lucinda je dio duge tradicije potpuno osobenih autora Americane, tog čarobnog amalgama rokenrola i kantrija. Neznanje je majka brojnih gluposti a samo puko neznanje može biti razlog da se u njenoj ogromnoj razuđenosti ne prepoznaju ljudi koji bolje od predstavnika bilo kojeg drugog žanra dodiruju najdublje emocije i životne situacije. I dok je među džentlmenima ljuta bitka ko je na vrhu, među damama je to odavno poznato. Jedina kojoj je dozvoljena privilegija da uzme biser iz svoje niske i da mu novi sjaj.
Nebojša Ristić
Portal SrpskaCafe od sada pratite i putem naše Android aplikacije koju možete besplatno preuzeti ovdje
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.