Hrvatska šestorka pravosnažno je osuđena za udruženi zločinački poduhvat protiv Bošnjaka iz srednje Bosne, a Ratko Mladić i Radovan Karadžić čekaju da im Žalbeno vijeće Haškog tribunala potvrdi presudu za genocid u Srebrenici.
Politika dvodecenijske viktimizacije i predstavljanja Bošnjaka kao „naroda žrtve“ koju praktikuju apsolutno sve stranke sa sjedištem u Sarajevu time je dobila ili će dobiti konačnu verifikaciju. Slagali se s tim ili ne, to je fakat ili kako onomad reče prvi u Srba s ove strane Drine – „nepobitna pravna činjenica“.
I šta ćemo sad? Hoće li se političari u ovoj zemlji, kako je rekao Aleksandar Vučić poslije presude prvostepene generalu Ratku Mladiću, konačno okrenuti ka budućnosti ili će i dalje ponavljati s jedne strane mantre o kolektivnoj odgovornosti i genocidnosti, a s druge o antisrpskom i od juče i antihrvatskom karakteru Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju?!
Neko pametan je rekao „ako si okrenut i stalno gledaš u prošlost, ne možeš guzicom gledati u budućnost“. Eto da je sreće, pa da to napokon shvate oni koji žive (i to vrlo dobro) od najstarijeg zanata iliti politike, ali ne veli. Pune 22 godine od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma, glasovi se na ovim prostorima i dalje dobijaju na priči o nacionalizmu, odbrani ili ukidanju Republike Srpske, trećem entitetu ili BiH bez entiteta.
Aman, zaman, pa do kad i nazire li se kraj?! Nažalost, ne nazire, a evo i zašto! Bilo bi logično da su djeca koja su rođena u prvoj godini poslije Dejtona i koja su do danas završila i fakultete okrenuta ka budućnosti i da dupetom gledaju u prošlost. Ali, avaj! U BiH stasava generacija temeljnih nacionalista koja je za protekle 22 godine učila različitu i istoriju i geografiju, gledala različite televizije i čitala različite novine i odgajana na, najblaže rečeno, netrpeljivosti prema pripadnicima druge vjere ili nacije.
Žalosno, ali je tako. A još žalosnije je što se u toj generaciji naziru samo rijetki koji nude suštinski potpuno drugačiju politiku. A i zašto bi kada vide da se od kao fol patriotizma jako dobro živi ili što bi rekao moj prijatelj Siniša „patriotizam se ne sipa u traktor, ali na njega idu službene limuzine“. I tu nema razlike između političkih elita (pih!) u Srba, Hrvata ili Bošnjaka. Za njih su haški osuđenici heroji i većina građana, pardon birača se s njima slaže. I to najbolje pokazuje da je Haški tribunal odgovorio zadatku zbog koga je formiran – doprinio je pomirenju. Malo morgen!
Darko Momić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.