Slučajno ili ne, čelnici Socijaldemokratske partije BiH odabrali su ovogodišnji 22. decembar, inače Dan JNA u bivšoj SFRJ, da se pohvale da imaju 120 novih članova u Banjaluci. Ovo diskretno prebiranje po tankim žicama jugonostalgije ponovo je otvorilo dilemu – imaju li stranke sa sjedištem u Sarajevu šanse za uspjeh na političkoj sceni Srpske?
Zbog ograničenog kapaciteta banjalučkih novih prostorija, predsjednik SDP-a Nermin Nikšić se, na datum koji u RS ima drugačiju konotaciju od 1. marta, pred medijima ipak pojavio bez 100 proklamovanih personalnih pojačanja, odnosno sa 20 svježih lica. Njih devet ekspresno su uključeni u rukovodstvo, pa su tokom sjednice Glavnog odbora, održane u gradu na Vrbasu, kao tek inaugurisani članovi ovog organa iz RS promovisani: Aleksandra Panić – Mitrić, Dositej Perić, Ognjen Aleksić, Miloje Seksan, Njegoš Kutić, Željko Volaš, Dario Sandić, Vojin Mijatović i Draško Aćimović. Riječ je o ekipi čiji društveni status nije za potcjenjivanje. Aleksić je jedan od direktora u „Wiener osiguranju“, a Kutić u „Nestro petrolu“. Sandić je advokat, Perić rukometni trener mlađih generacija u „Borcu“, a Volaš predsjednik Organizacije amputiraca RS – UDAS. Panićeva dolazi iz sfere medicine, a Seksan ima firmu za projektni menadžment, s tim da je jedno vrijeme bio i predsjednik banjalučkog odbora NDP-a.
Nikšićevi manevri sa Dodikom i Govedaricom
Nakon nedavnog susreta šefa SDP-a Nermina Nikšića sa predsjednikom RS i liderom SNSD-a Miloradom Dodikom u Banjaluci, učestale su pretpostavke da je postignut dogovor da SDP ima svog kandidata za srpskog člana Predsjedništva BiH 2018. godine.
Naravno, šanse za pobjedu Draška Aćimovića, koji se pominje u tom kontekstu, isključivo su u domenu teorije.
Međutim, ova varijanta nije bez značaja ako se zna da je Mladen Ivanić 2014. imao prednost nad Željkom Cvijanović od nepunih 7 000 glasova.
U takvim okolnostima, SDP, čija je lista na izborima za NSRS tada dobila 12 471 glas, može da bude „jezičak na vagi“, imajući u vidu rašireno uvjerenje da uglavnom bošnjačko biračko tijelo ove partije po definiciji podržava kandidate Saveza za promjene. Osim kad njihova omiljena stranka istakne vlastitog favorita, što se nagoviještava. Na glasine da želi da pomrsi konce SZP-u i pomogne Dodiku, uz odgovarajuće benefite, Nikšić je reagovao negiranjem. U želji da izbjegne otkrivanje karata godinu dana prije izbora, otišao je i korak dalje, pa je ovih dana „spontano“ dozvolio pojedinim portalima da ga fotografišu dok sa predsjednikom SDS-a Vukotom Govedaricom razgovara u jednom sarajevskom restoranu.
Iz stranke Dragana Čavića prešao je i Vojin Mijatović, jedna od dvije osobe čiji je „transfer“ privukao najveću pažnju, budući da je do ulaska u SDP, kao kadar Saveza za promjene, bio na poziciji zamjenika ministra civilnih poslova BiH. Prije faze u NDP-u obavljao je čitav niz savjetničkih funkcija u kabinetima ljudi iz vladajućeg SNSD-a – od Željke Cvijanović, preko Nikole Špirića, do Aleksandra Džombića. Sada je potpredsjednik Glavnog odbora SDP-a, a potpredsjedničko mjesto dobio je i Draško Aćimović, do tog momenta ambasador BiH u Belgiji. Od povratka u Banjaluku iz inostranstva, prije četiri godine, u javnosti se predstavljao kao biznismen sa navodno visokim, ali neprovjerenim dometima u Ukrajini i Istočnoj Evropi.
Slobodan Popović, aktuelni član Glavnog odbora i Političkog savjeta PDP-a, do 2014. godine bio je na čelu poslaničkog kluba SDP-a u NSRS. Tada se razišao sa bivšim predsjednikom ove partije Zlatkom Lagumdžijom, jer je na sjednicama Predsjedništva govorio o potrebi da SDP, ako stvarno želi da bude prihvaćen kao multietnička stranka, izabere prvog čovjeka koji nije Bošnjak. Tadašnji šef stranke ga je optužio za separatizam i liderske ambicije, pa je Popović, nakon dva mandata potpredsjednika SDP-a, napustio ovu partiju. Danas ne želi da se izjašnjava o planovima ranijih kolega u RS u personalnom smislu, jer smatra da nije pristojno da na taj način govori o ljudima s kojima nije više u istoj organizaciji. Ipak, na principijelnom nivou, skeptičan je prema mogućnostima za prodor.
– Ne radujem se kada to kažem, ali smatram da je riječ o zakašnjeloj priči. Bojim se da je ta šansa propuštena uoči izbora 2010, odnosno na kongresu održanom godinu ranije. Tada je SDP imao prostor da se predstavi kao partija koja zaista stoji iza parole “Država za čovjeka”. Međutim, moja strategija, koja je bila usmjerena ka tome da se profilišemo kao istinska višenacionalna stranka, nije prihvaćena – kaže Popović za portal SrpskaCafe.
On dodaje da i u SDP-u, ali i u drugim strankama sa centralama u Sarajevu, postoji problem odsustva svijesti o tome da BiH ne čini samo taj grad i pet kilometara oko njega.
– S druge strane, imamo zemlju u kojoj ljudi nerijetko otvaraju kišobran kada kiša pada u Beogradu, Zagrebu ili Ankari. U vrijeme dok sam bio tamo, SDP nije pronašao adekvatan odgovor na taj izazov, pa je ostao zapamćen kao vjerovatno jedina partija u regionu koja je izgubila čak 200 000 glasača – ocijenio je Popović.
SDP u Sarajevu nije usamljen u pokušajima da prekorači međuentitetske i etničke linije u BiH. Osim njihovih nastojanja, možda je u najambiciozniji poduhvat 2010. krenula Naša stranka. Sve je bilo podređeno snažnom uplivu u RS, pošto je prvi predsjednik ove partije bio Bojan Bajić, „nestandardni“ Srbin probosanske orijentacije iz Rudog. Utanačena je i koalicija sa tadašnjim načelnikom opštine Foča Zdravkom Krsmanovićem i Novom socijalističkom partijom, ali zajedno su dobacili do skromnih 10 010 glasova, što ih je ostavilo ispod cenzusa.
Umjesto ljudi koji insistiraju na transformaciji BiH u zemlju regija, SDP sada u RS angažuje osobe kojima se ne pripisuje antidejtonska provenijencija.
Ubrzo je došlo i do sukoba Damira Miljevića i centrale Naše stranke. Šef banjalučkog odbora, od kojeg se mnogo očekivalo, bio je ogorčen jer se na stranačkoj listi našao Mile Mutić iz Prijedora, kojem je poznati ekonomista pripisao novinarski govor mržnje u ratnom periodu. U ostalim federalnim partijama nije se moglo registrovati ovakvo gađanje drvljem i kamenjem nakon neuspjeha, jer se, recimo, u slučaju Demokratske fronte Željka Komšića, potraga za „lojalnim“ Srbima završavala unutar FBiH.
Identična situacija bila je i sa Građanskim savezom koji je nakon isključenja iz SDP-a pokrenuo Reuf Bajrović, mada je bilo indicija da će on pokušati da stvori uporište u RS, budući da je u jednom periodu forsirao vrlo kritički intoniranu retoriku prema Hrvatskoj. U situacijama kada je to činio u medijima iz Srpske, ostavljao je utisak da je vođen kalkulacijom da se radi o „muzici za srpske uši“. Međutim, prevagnuo je efekat istupanja drugog prepoznatljivog političara ove partije, Emira Suljagića, pa su „građani“ nepovratno stekli reputaciju stranke sklone bošnjačkom radikalizmu.
Krug zatvara SBB, koji se zadovoljio povremenim koketiranjem Fahrudina Radončića sa većinskim rezonima publike u RS i zapadnoj Hercegovini, ali bez prateće kadrovske ukrštenice. SDA nije makla dalje od tragikomičnih zamisli u kojima su potpuno kompromitovane figure, poput Desnice Radivojevića, trebale da u miru budu nastavak uloge kakvu je Jovan Divjak imao u ratu.
U SDP-u, ali i u drugim strankama sa centralama u Sarajevu, postoji problem odsustva svijesti o tome da BiH ne čini samo taj grad i pet kilometara oko njega.
Slobodan Popović
U svemu tome, očigledno je nastojanje SDP-a, najupornije partije sa sjedištem u Sarajevu, da se udalji od jednonacionalnog, bošnjačkog „štiha“ u RS tako što će promijeniti pristup. To podrazumijeva ono što trenutno rade – umjesto ljudi koji insistiraju na transformaciji BiH u zemlju nadnacionalnih regija angažuju osobe kojima se ne pripisuje antidejtonska provenijencija, već uvažavanje nadležnosti Srpske i Federacije od 1995. naovamo.
Međutim, bez obzira na eksperimente, profesor Fakulteta političkih nauka u Banjaluci Radomir Nešković smatra da su pokušaji stranaka iz FBiH da nadrastu dosadašnje rezultate u RS – nemoguća misija.
– Zbog etničkih podjela u BiH, to nije realno – kratko je zaključio Nešković.
A možda bi sve bilo drugačije da je „federalcima“ pala na pamet originalna ideja – da ne budu vođe, već sljedbenici. Odnosno, da sačekaju okupljanje svih zagovornika BiH bez entiteta među Srbima iz RS, te da im, bez obzira na mali procenat ljudi sa takvom orijentacijom, potpuno prepuste liderstvo u hipotetičkom bh. unitarističkom projektu.
Međutim, od toga nema ništa, jer bošnjačke političke strukture očito nisu izvukle pouke iz činjenice da je srpska strana, na primjer, svojevremeno odbijala formiranje Uprave za indirektno oporezivanje BiH. Tek kada im je pomenuto da će sjedište UIO biti u Banjaluci, dotadašnji revnosni branioci RS naprasno su se predomislili. Valjda vođeni rezonom – nismo braća, ali nam kese jesu sestre.
Saša Bižić
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.