Dan prije nego što će Slobodan Praljak postati vječni gif, Fahreta Jahić objavila je novu pjesmu u kojoj je, još jednom, pokušala da spase ono nešto Jugoslavije što je ostalo u njoj i oko nje i time je pokazala da godinu dana pametne postprodukcije može da učini više nego četvrt vijeka holandskih pravnih procesa.
Samo je slučaj komedijant udesio tako da ispijanje kalijum-cijanida ne padne u isti dan kada i premijera spota pomenute pjesme.
Početna teza je bez sumnje naivna, baš kao i Brenina pjesma (koja je, čini mi se, poštena i iskrena, ako to u biznisu uopšte postoji). Hag je sve konstitutivne i ostale okupio u mržnji, a Brena je to uradila pomoću jugopatetike, uz scenario filma čiji je naslov istovremeno i posveta davnim vremenima kada su sve granice bile jedna, ali i putokaz do iscrtavanja novih, intimnih mapa koje, srećom, nemaju nikakve veze sa geografijama.
Brenina narodna komedija „Hajde da se volimo“ građena je u tri čina, kao i njena narodnjačka odbrana Jugoslavije. Prvi čin je odbrane napisan je 1985. godine, godinu dana nakon što su duge noge za igranje otvorile Zimske olimpijske igre u Sarajevu, i to sa mrčajevačkim slavujem. Bila je to pjesma u kojoj su se slavila sva naša mora, rijeke, gore i maršal Tito.
Četiri godine kasnije stigao je i drugi čin i to sa Alenom Islamovićem, Vladom Kalemberom i Danijelom Popovićem; u njemu je Fahreta osjenčila profil (ne)tipične Jugoslovenke u kojoj su se spojili „more Jadransko i klasje panonsko“. Gotovo tri decenije kasnije napisano je i treće, finalno poglavlje, pjesma „Zar je važno da l se peva ili pjeva“…
Cinici će dobaciti da su sve Brenine odbrane Jugoslavije potezi tipičnog profitera, jer je nestankom Juge nestalo i Brenino cjelovito tržište, ali uvjeren sam da će njena moguća balkanska turneja nakon objavljivanja novog albuma demantovati skeptike. Spot za novu pjesmu moto je novog pohoda po stadionima i halama širom bivših republika onoliko koliko je i trailer za četvrti film.
U spotu tajanstveni paket ponovo okuplja Brenu, Sašu Petrovića, Emira Hadžihafizbegovića, Nikolu Koju, Dragana Bjelogrlića, Enisa Bešlagića, tu su i članovi „Slatkog greha“, uramljen je i Lepi Bora, da ljudi ne zaborave, u direktorskoj fotelji, okružen „novim snagama“, zavaljen je Haris Dubica, čovjek koji je režirao Breninu trilogiju i spot… Ako zlobni primijete da je Bešlagić poljubio Koju u obraz tri puta, tome će se jedino obradovati Tifa koji je zbog grba Srbije na lijevom ramenu oklevetan kao najveći izdajnik u Bošnjaka. Poslije Kuste, naravno.
Na prvu sam pomislio da je „kvaka“ spota u „nekim novim klincima“ i u viteškom prepuštanju scene novima. Malo sam se naježio kada sam vidio šta je sve Brena i kako spakovala u četiri minute i četrnaest sekundi, pratio sam glumačke epizode, sa olakšanjem i ponosom konstatovao da su Srbi (opet) najbolje odradili posao, a tek onda sam poslušao i tekst pjesme pažljivo… Davno sam napisao da je pretvaranje gradova u političke prostore veliko poratno zlo koje skoro neće biti zanemareno – Sarajevo je tako postalo grad Bakirovih vehabija, Zagreb jezgro ustaštva, Beograd jatak četnika, a samo visoki predstavnik i svi pripadajući bogovi koji idu uz njegovu kancelariju znaju šta je u svemu tome postala Banja Luka. Gradovi su prestali biti gradovi, a Lepa Fahreta je to sažela u stih dostojan Montena: „Ko još voli puste gradove?“.
U trećoj epizodi „Mesa“ Koljin lik kaže: „Ljudi su ljudi samo onda kad su ljudi“. Da nakon toga nije pomenuo vladiku mnogi bi mogli reći da je Kolja umočio vlastito pero u Bulatovićevo mastilo dok je pisao ovu repliku, ali je pozivanje na neimenovanog crkvenog oca srušilo scenu. Brena je to iskustvo sažela i jednostavno zapisala: „Ljudi se zbog ljudi zavole…“ – bez foliranja, bez laganja i bez poziranja. Narodnjački jednostavno i narodnjački tačno. Uostalom, ko je još vidio da se čaše razbijaju uz Koena?
Na početku su bila neumjesna poređenja. Neka tako bude i na kraju. Holandska policija pokrenula je istragu zbog samoubistva Slobodana Praljaka koji je u trenutku izricanja presude za ratne zločine u sudnici haškog tribunala popio otrov. Drugim riječima – ne zna se ko je Praljku p(r)oturio otrov, ali ko god da je – bio je to veliki meštar sviju hulja. S tim u vezi – ko je Breni i ostalima dostavio scenario novog filma i treba li sumnjati na istu osobu? Ili je pjesma samo ono što je oduvijek i bila – pjesma?
Goran Dakić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.