Podržavanje Izraela vjerovatno je jedan od najstrašnijih političkih grijeha u većini umova bosanskohercegovačkih lijevih i lijevo-liberalnih krugova. Da ne govorimo o onim proislamističkim koji se često i preklapaju sa ovim prvim.
To mišljenje glasi otprilke ovako: Nemoralno je podržavati državu koja je 1948. sa svoga teritorija protjerala više od pola miliona Arapa, koja i dalje radi u pravcu širenja na račun Palestinaca i koja, kršeći međunarodne konvencije, sprovodi rasističke oblike diskriminacije nad svojim preostalim arapskim građanima. I sam sam nekoć imao vrlo slična isključiva stanovišta, s tim, da, do danas ostajem pri stavu da je zagovaranje bilo kakvih humanih preseljenja stanovništva, kao ultimativnih ciljeva, duboko antihumanistička politika.
Pa ipak, u međuvremenu sam naučio da se u drugim kontekstima, bilo kakva načela mogu izvitoperiti u najbesplodniju moralističku histeriju, koja, ne samo da ne nudi nikakva rješenja, već produbljuje postojeće konflikte i dodatno komplikuje ionako komplikovane i teško rješive političke situacije. Da, te daleke 1948, Izrael je, koristeći se ulogom žrtve u napada svih arapskih država protiv sebe, jedva dočekao da njihov neuspijeh iskoristi u svrhu progona, to jest “dobrovoljnog” egzila, više od pola miliona Arapa. Baš kao što su sve – i ne samo susjedne – muslimanske zemlje taj momenat iskoristile da više od pola miliona domicilnih Jevreja protjeraju u novostvoreni Izrael, uz konfiskaciju cjelokupne imovine. I da, sve se to dešava neposredno nakon Holokausta kada je svakom Jevreju postalo jasno šta znači maksima “Jao narodu bez države!”. I što sam i sam, kao osoba djelomičnog jevrejskog porijekla, spoznao godinama se krećući u različitim sarajevskim krugovima.
Šta god, dakle, da se desilo onomad, odnosno 1948, a što nije ništa drugačije od onoga što se dešavalo među različitim muslimanskim i hrišćanskim državama (najkonkretniji primjer su Turska i Grčka), jeste proliveno mlijeko nad kojim ne vrijedi plakati. To jeste, postoje ljudi kojima vrijedi, ali to više nema veze sa interesima konkretnih ljudi koji su nekada davno promijenili domobinu, bilo da se radi o Arapima, Jevrejima, Grcima, Turcima ili npr. hrišćanskim Sirijcima. Drugim riječima, ako prihvatimo vrlo tužnu činjenicu da je većina preživjelih Jevreja, nakon Holokausta zauvijek napustilo Evropu, ali i arapske zemlje, koja je svrha beskorisnog moralisanja i zgražavanja u vezi prošlovijekovne prošlosti Palestine?
Nema sumnje da je Izrael kao i svaka ljudska zajednica prepuna raznolikih hazarda, poput nacionalističkog radikalizma i rasizma ali nemamo li zlo oko, ako, pri tome ne primjetimo da je on u isto vrijeme, ne računajući Gazu i Zapadnu obalu, dom za milion i po Arapa (gotovo 20 odsto ukupnog stanovništva države)? Koji imaju svoje legalne (a ne nametnute) zastupnike u izraelskom paramentu, pristup svim benefitima modernog izraelskog društva, pri tome, bez obaveze da služe omraženu izraelsku vojsku? Da li je, u tom smislu, moralno, da ne kažemo normalno, od bilo kojeg Jevreja na svijetu, očekivati da 1948, kao i bilo koju pobjedu svoje države i vojske nad neprijateljem koji ga želi uništiti i uskratiti mu pravo na državu, smatra načelno problematičnom? I to od strane grupacije država koje ni svojim, a kamoli građanima drugih vjeroispovijesti ne garantuju prava koja se u Izraelu podrazumijevaju.
Prema tome, kada predsjednik Republike Srpske, članu Predsjedništva Bosne i Hercegovine preporuči da u Generalnoj skupštini UN-a ospori rezoluciju protiv Trampovog proglašavanja Jerusalima za glavni grad Izraela, onda to nije korak protiv, nego za ono što se podrazumijeva kao liberalna demokratija. Ili, barem ono što u regionu na nju najviše nalikuje. Pri tome, to nije lobiranje za svakakav Izrael. Npr. onaj po mjeri ludaka i vjerskih fanatika iz vlastitih redova, već onaj koji će svim svojim stanovnicima, bez obzira na etničku pripadnost i vjersko opredjeljenje pružiti još više nego što trenutno. Zapravo, za takav koji – uza sve svoje probleme – pruža jedini real-politički okvir za takvo nešto. I koji nas uči vrlo bitnoj lekciji. Da se greške i katastrofe prošlosti mogu popravljati. I da način njihovog ispravljanja nije ni katastrofični autošovinizam koji su Srbima ponudili licemjerni moralizatori i katastrofičari, ni kreiranje društva koje će se unisono i pobožno diviti svakom fanatiku i šovenu samo zato jer je bio na “našoj” strani istorije.
Izraelski predsjednik Reuven Rivlin je 2014. izjavio da je krajnje vrijeme da Izrael počne ispunjavati svoja načela zemlje jednakosti i da se uhvati u koštac sa epidemijom rasizma: “Izraelsko društvo je bolesno i naša je dužnost da tu bolest liječimo”. Jedva čekam da predsjednik Republike Srpske izusti nešto slično. U tom i samo tom smislu, Jerusalem je Izrael, a Republika je Srpska.
Vuk Bačanović
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.