Vuk Bačanović: Balkansko ludilo između Štrahea i Erdogana

Valja biti pošten pa priznati da se nijednom od nas, ljudi koji se bave analizom relevantnih društvenih događaja i fenomena, nije moglo desiti da počesto ne ispadnemo tendenciozni i glupi.

Čitajmo Gliksmana i tješimo se da se to dešava i najboljim (glupanima). Pa ipak, vjerovatno je ovih dana najteže spinerima i katastrofičarima koji su, po ko zna koji put u zadnjih 20 godina izrazili svoju alturističku bojazan, kako sve podsjeća na ‘92. Onima kojima je postalo gotovo orgazmično-uzročno obznaniti da je novi rat gotovo neumitan i da bi građani sa suzama, zebnjom, nevjericom, ili čime već u očima trebali obzervirati svoje komšiluke ne motaju li se po njima opasni ekstremisti iz Srbske časti, ili kojeg aerosoft, odnosno pejntbol kluba, donoseći u naše avlije užase putinizma i džihadizma.

I kao i obično, u zemlji okruženoj NATO državama se nije dogodilo ništa slično. Umjesto toga je austrijski vicekancelar Heinz-Christian Strache – ne zato što on na to može naročito uticati, već što su mu mili glasovi mnogobrojne srpske dijaspore – izjavio da su Srbi, kao najveći zapadnobalkanski narod, zapravo, stabilizujući faktor na Balkanu. Što je, mora se reći, sjajan napredak za jednog Austrijanca njegove političke pozadine, koji su se uvijek držali one stare opaske Vilhelma Fridriha fon Taubea iz 1777. o balkanskim “Ilirima”, kao ne “ne tako glupima i prostima” kao njemački seljaci, a opet sklonim svim porocima, od kojih

U tom smislu pejntbol i slični klubovi u kojima sluđeni mladići uvježbavaju reprizu devedesetih postaju nešto poput tužnog samoispunjujućeg proročanstva koje se nikada neće ispuniti.

su najzanimljiviji “neviđeni nehat za budućnost, preziranje umjetnosti i nauke itd, potpuno ohlađena ljubav prema bližnjem, osvetoljubivost koja često traje godinama, nevjerovatno nepoznavanje osnovnih načela religije sa svim svojim lošim posljedicama”.

Prije nego što ove riječi odbacimo kao čista rasistička, orijentalistička ili imaginarnobalkanska lupetanja frustrianog aristokrate, vratimo se na sva intelektualistička i medijska ludovanja prethodnih sedmica. U kojima su realni interesi poput ekonomskog povezivanja regiona i izgradnje neophodne infrastrukture, preko noći zamijenjeni apokaliptičnim predviđanjima, analizama koje zanemaruju sva pravila analiziranja, predstavljanjem bližnjega kao potencijalnog insurekcioniste za kremaljski ili saudijski tron i fanatizmom zaštite religije i običaja predaka čije najosnovnije postulate, ustvari, gotovo niko i ne razumije. Možda to ima veze sa jugovinom, ali malo je onih “pravih” kafana u koje možete ući od Foče do Bihaća, a da u njima neka mudra starija glava mladim sokolovima ne objašnjava kako se “oni” naoružavaju i kako će uskoro kucnuti čas konačnog obračuna.

U tom smislu pejntbol i slični klubovi u kojima sluđeni mladići uvježbavaju reprizu devedesetih postaju nešto poput tužnog samoispunjujućeg proročanstva koje se nikada neće ispuniti. Osim spinerima i katastrofičarima, budući da im atmosfera koju neprestano kreiraju služi kao dokaz da su, ustvari, u pravu. Jer, evo, dešava se, zar ne vidite i ne osjetite? I zar je onda zaludno zaključiti da, u nedostatku realne ekonomije, zapravo imamo posla sa ekonomijom ludila. U kojem luđačko javno mnjenje proizvodi kulturu nasilja i paranoje, a ona opet otsustvo vladavine zakona i vladavinu neformalnih krugova koji su isti oni koji upozoravaju da rat samo što nije stiga, a što će njihova dežurna piskarala vjerno pribilježiti.

Isuviše je lako u svijetu mnoštva činjenica i informacija, odabrati one koje neko od produciranih ludila čini manjim ludilom nego što ono, u suštini jeste. Nešto je teže ponuditi pravu sintezu, jer to košta, a ne isplati se. Zato se može reći da je trilaterala Erdogan-Vučić-Izetbegović takvima sjela kao budali šamar. Ne zbog toga što su spomenuta trojica sjajni lideri, koji su dogovorili neku naročitu istorijsku stvar, iako su ceste sjajna stvar. Već zbog toga što međunarodni položaj Turske ukazuje da je sasvim moguće paktirati sa Rusijom i biti dio NATO-a, zalagati se za zaštitu muslimana u Jerusalimu, a na svojoj teritoriji držati raketni štit predviđen da brani Izrael, preživjeti državni udar, napadati Kurde, a istovremeno posredovati u, suštinski benignim, prijeporčićima balkanskih Slovena.

A pogotovo što nam to ukazuje i na to da je i nemoguća država kakva je BiH, pod više protektorata i potpunom NATO okruženju itekako moguća. Moguće je, a to vidimo u praksi, još dugo i sasvim bezbrižno živjeti u državi u kojoj je jedan lider dobar sa Putinom, drugi sa Erdoganom, koja slavi više od tri dana raznih državnosti i nezavisnosti, u kojoj slobodno paradiraju razni MUP-ovi i nabildani momci u smiješnim odjećama i u kojoj sve to, zapravo, lijepo funkcioniše kao kvalitetna miješana čorba u sahanu. Nekada je neko pametan kliknuo: budimo realni, tražimo nemoguće, ili tako nešto, više se ne sjećam. Jer to je zapravo multietničnost. U ovom slučaju, u dobroj provincijskoj aščinici. U tom smislu se ne treba mnogo sekirati i nasjedati na psihoze majstora spina. Jer, kako stvari stoje, trenutno je jedino izvjesno da će na sarajevskim pijacama, radi bržeg transporta biti više užičkog kajmaka, a na beogradskim travničkog sira. Za sve ostalo tu je Dejtonski sporazum.

Vuk Bačanović

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.