Branislav Lečić je višestruko bolji glumac nego političar i najbolji glumac među političarima. I obrnuto, naravno.
Jedna od njegovih maestralnih rola je i uloga „Crvenog Bože“ u filmu „Čaruga“ iz polovine osamdesetih godina prošlog vijeka u kome je naslovni lik slavonskog hajduka Jove Stanisavljevića – Čaruge neponovljivo odigrao Ivo Gregurević.
Lečić je u ovom sjajnom filmu vjerno dočarao ulogu vođe slavonskih komunista s kraja Prvog svjetskog rata koji neodoljivo asocira na lik Josipa Broza Tita. Njegova rečenica iz tog filma u kojoj zaneseno i zagorskim akcentom kaže „inteljektualjci i kriminjaljci su smrt za revoljuciju“, a koju je zaista koristio sam Broz samo je potvrdila da je režiser Rajko Grlić bio hrabar, ali i vizionar. Zašto vizionar? Pa zato što je pomenuta replika aktuelnija nego ikada! OK, niko ne poziva na revoluciju, to je posao za Ćeranića, Galijaševića i slične, ali uloga intelektualaca iz Republike Srpske u kreiranju društvenih tokova i njihovo ćutanje svakako zaslužuje koju reč.
Šta je to za protekle dvije i po decenije uradila Akademija nauka i umjetnosti RS? Koji je to naučni projekat ili bar okrugli sto o sudbini RS iznjedrila ili organizovala intelektualna javnost, a da je imao širok odjek i poslužio kao osnova za kreiranje dugoročne nacionalne strategije? Kada su naši akademici po uzoru na recimo „kolege“ iz sarajevskog „Kruga 99“ pozvali bilo kojeg visokog predstavnika na neku svoju sesiju i sasuli mu u brk šta misle? Ako se ne računa višegodišnji rad na „Enciklopediji RS“ nisu uradili ništa. Elem, nemam namjeru da nipodaštavam rad na enciklopediji, jer je to ozbiljan i mukotrpan posao i nešto u čemu su naši akademici ispred svojih kolega iz većeg bh. entiteta, ali to nije dovoljno. Nije dovoljno zato što se nisu etablirali i u društvu zauzeli mjesto koje im pripada i neće ga zauzeti ni kada završe rad na enciklopediji.
Najbolja potvrda je ovonedjeljna promocija prvog toma „Enciklopedije“ koja je organizovana i održana u prostorijama Ustavnog suda RS. Mjesto na kome je promocija održana nije pogrešno bez obzira na zlobne i zlonamjerne kritike pojedinaca, ali sama promocija je bila, najblaže rečeno, siromašna. Promociji su prisustvovale samo sudije najviše pravosudne institucije u Srpskoj, nekolicina zaposlenih u toj instituciji i par novinara. Ukupno, petnaestak ljudi, što je sramno i sramotno. A najveća sramota je što je taj događaj, koji je jako, jako značajan, u medijima prošao kao neka usputna vijest. I nisu za to krivi mediji. Kriva je stvarnost u kojoj takvi događaji ne zauzimaju najviše mjesto, a ne zauzimaju zato što se najumnije glave (a to bi trebali da budu akademici) nisu izborile za to. Ko je drugi, ako nisu oni, kriv za to što javnost više interesuje šta je obukla Soraja, nego šta je rekao Rajko Kuzmanović?!
Pregrubo je akademike stavljati u istu ravan ili porediti sa kriminalcima, ali ako kriminalci prave samo štetu, a intelektualci ne prave nikakvu korist, onda mu nekako i dođu u istu ravan. Mogu akademici da se pobune protiv poređenja sa kriminalcima, ali činjenica je da su kriminalci, doduše neosuđeni, ali sa prepunim džepovima i imovinom kojoj sigurno ne mogu dokazati porijeklo, ugledniji članovi društva od univerzitetskih profesora. I nisu za to krivi kriminalci, nego intelektualci.
Kao što su krivi i za to što živimo u društvu i vremenu koje je u prvoj polovini prošlog vijeka najbolje opisao italijanski novinar i pisac Corado Alvaro riječima da je „najgori oblik očaja koji može zavladati u jednom društvu sumnja da je uzalud živjeti pošteno“. Misao ravna akademskoj, zar ne?!
Darko Momić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.