Vuk Bačanović: Naš rasizam prema njima

Jedna od najtemeljnijih definicija identiteta kaže da je to “skup odlika (ili čak temeljna crta) koje određuju subjektivnu pripadnost skupu uvjerenja, činjenja (ili ljudi), koji (i kojima se) pojedinca povezuju s određenom sredinom, ljudima, stvarima i događajima i na taj način ga obilježuju” (Pijović).

Rekao bih da je jedna od temeljnih crta rasizma onaj trenutak kada se bilo kome uskrati pravo na taj “skup odlika”, odnosno kada se bilo koji dio tog skupa izlagaže poniženju (ne i zdravoj satiri) koje vodi degradaciji i dehumanizaciji. Postoji, dakako, i nešto što bi se moglo definisati kao autorasizam, a koji je, bilo radi koristi, bilo radi dobrih namjera koje popločavaju put do pakla, ništa drugo do samoukidanje i samodegradacija.

U tom smislu je srpski odnos prema Bošnjacima dvojako rasistički. Ako izuzmemo momente političke korektnosti, “naš” dominantni javni diskurs prema “njima” (o nekom opštem mnjenju da ne govorimo) dominantno polazi od proglašavanja vjerskim fanaticima, ostacima osmanske okupacije, bijednim konvertitima, bivšim Srbima koji to ne žele prihvatiti, kojima je poželjno zakoturati svinjsku glavu u dvorište džamije i insistirati da

Jer po tuđoj guzici ni hiljadu batina ne boli.

svoj jezik moraju zvati onako kako to mi hoćemo. Onaj manje dominantni diskurs je jednako bolestan. Njime dominiraju autorasisti i samodokidači, koji će zbog jednog problema unutar svoje zajednice poništiti kompletnu njenu ljudskost, a drugoj, u ovom slučaju Bošnjacima, pridati anđeoske karakteristike i svesti se na pokajanog prljavog vlaha, niže biće “njihovoga” rasizma. A koji je opet rasista. Jer davanje nepostojećih superlativa je jednako rasističko kao i degradiranje na niže biće.

Jasno je da čovjeku kao biću, “poimaču prošlosti”, koje uvijek negdje pripada, nije lako odbaciti traume predaka koje prihvata kao svoje. Nije lako zaboraviti epsku traumu ili sjećanja na sjećanja na davna vremena kada “pusti car il-jazidi (popisivače) i prodast crkvi i manastiri po svjem carstvom jego”, ili mnoge slične trenutke kada je osmanska proračunata vjerska tolerancija bila svedena na nulu, podređeni kmetski status nižeg bića, ili činjenicu da u gotovo svakom većem ratu Srbi i muslimani odnosno Bošnjaci nisu bili na istoj strani, sa svim strahotama koje su iz takvog sukoba proizlazile. Nije lako. Ali kada se od Bošnjaka traži da zaborave svoje traume i strahote koje im je naneo naš rasizam, a Republiku Srpsku prihvate kao činjenicu, onda nam je takvu proklamaciju lako uputiti. Jer po tuđoj guzici ni hiljadu batina ne boli.

Neki će reći da su to pravila igre. Ali takva “pravila” stvaraju strahotno bolesna, zatvorena i jednoumna društva. Ako je naša prošlost bila ispunjena patnjom, a jeste, zbog čega bi naša sadašnjost bila temeljena na mrzilačkom grizodušju? Jer “oni” tako uništavaju svoje društvo? Jer, što je kod “njih” gore, mi imamo opravdanje biti još gori i uživati plivajući ključalim loncima istorijskog izmeta? Trebamo svako razumno sagledavanje svoje prošlosti i sadašnjosti, kao i odnosa sa drugima šutnuti kao beskorisno, a mjesto neophodnih i umnih kritičara sistema prepustiti autodestruktivnim poltronima i marginalnim ljevičarskim grupama?

Kakva se cijena plaća za takvo rezonovanje možda je najbolje 1943. opisao Dimitrije Antonović, komandant Jastrebačkog korpusa, raspadajućeg JuVO-a. Njegove riječi zvuče gotovo proročanski: “Narod u duši mora da prizna da su komunisti po delima bolji no ovi naši velikani [Nikola Kalabić, Živan Lazović, Jevrem Simić]. Posle svega ovoga vrlo često sam primoran da sam sebi priznam da nemam zašto da se borim, jer ne vidim da će biti bolje. Mi smo toliko pokvareni i toliko ogrezli u pokvarenjaštvu da je nemoguće da se od ovoga izrodi nešto bolje. S velikim bolom u duši krijem ovu sumnju i svakim danom sve više i više verujem da ni posle rata ništa bolje neće biti – ako i pobedimo.”

Propast o kojoj je pisao Antonović bila je nerazdruživo povezana sa uskogrudnošću, primitivizmom i rasizmom. A takvo promišljanje je zapravo još strašniji autorasizam od onoga sarajevskih poltorna. Jer je je to (samo)osuđivanje da ne možemo bolje od takvog košmara.

Vuk Bačanović

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije. 

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.