Izdvajamo

Vuk Bačanović: Sveti Stefan, euforija i katarza


Danas je Dan Republike. Pravoslavni julijanski kalendar kaže da je danas svetkovina svetog Stefana Prvomučenika.

Vjerovatno je broj zapadnodrinskih Srba koji zna da je naša Republika proglašena 9. januara 1992. u sarajevskom hotelu Holliday Inn proporcionalan onom koji nikada nije čuo za kralja Tvrtka I Kotromanića. A sve skupa manji od onog broja zapadnodrinskijeh Srbalja, koji znaju da je upravo ovaj vladar, posredstvom svoga logodeta Vladoja, u 14. vijeku napisao jednu od najljepših himni svetom Stefanu u istoriji srpske književnosti.

Emir Kusturica ju je izvukao iz zaborava prošlog, zabranjenog, Dana Republike. Ona glasi ovako:

Veoma je prijatno proslavljati Tebe kako dolikuje i istinskom vjerom i ovom, dakle pobožnom i radosnom riječju obratiti se Tebi, o prvomučeniče Hristov Stefane. Ti se, pak, za one što te kamenovahu moljaše govoreći: “Gospode, ne uzmi im ovo za grijeh, jer ne znaju šta čine”. Toga radi, o mnogostradalniče, kao što si se molio za one što Te kamenovahu – još više se moli Vladici mojemu Hristu Bogu za onoga koji Ti se uvijek moli, priziva Te i priznaje Te za stradalnika Hristova i koji sva dobra djela čini u Gospodu Bogu svojemu, prizivajući Tebe u pomoć, jer Tvojim moljenjem primih blagodat od Gospoda Boga i udostojen bih vijenca i časti i skiptra carskoga mojih roditelja svetih, ranijih gospodara srpskih, kraljeva i careva, da slijedeći životu njihovu i pravilima carskim sve nedostatke ispravljam i upravljam u zemljama Bogom darovanog mi kraljevstva.

Sponzorisano

Sveti prvomučenik Stefan je bio čovjek dvostrukog identiteta. Jevrejskog i helenskog (grčkog). I onog koji ih je ujedinjavao – hrišćanskog. U svome mučeništvu je združivao, a ne razdvajao svjetove. I čak pokazivao razumijevanje za one koji su ga kamenovali. Za njihovu otrovanu i fanatizovanu, reptilsku, svijest u kojoj je drugomisleći i drugoimeni automatski smrtni neprijatelj zreo samo za prosipanje mozga. Drugim riječima, za razvlačenje pameti na najbolniji način. Jednog davnog 9. januara 1942, tuzlanski muftija Muhamed Ševket Kurt je trijumfovao. Cjelokupno srpsko pravoslavno stanovništvo Tuzle, zahvaljujući njegovoj intervenciji i rizikovanju vlastitog života, nije doživjelo sudbinu Prebilovaca, Drakulića, Kozare i brojnih drugih stratišta u endehaziji. Muftija nije dozvolio da tuzlanski Srbi dožive sudbinu zaštitnika Tvrtkovog kraljevstva i nevini postradaju od strane ljudi otrovne i fanatizovane, reptilske svijesti. I zbog toga je u smrti doživio dostojanstvo da ga u grob spusti prota Đorđe Jovanović. I da mu na dženazu dođe 10 000 ljudi, većinom pravoslavnih Srba čije je živote spasio. I njihove djece.

Jednog ne tako davnog 9. januara 1992. na dan svetog arhiđakona, zaštitnika države kralja Tvrtka I Kotromanića, proglašena je Republika Srpskog naroda u BiH, koja će se kasnije nazvati Republikom Srpskom. Teško da je ogromna većina onih koji su je proglasili uopšte znala kakvog je kontinuiteta dio, a još manje za možda njen najplemenitiju novozavjetnu poruku: “Gospode, ne uzmi im ovo za grijeh, jer ne znaju šta čine.” Na šta i na koga se to odnosi?

Koliko se svi današnji rigidni neprijatelji i demonizatori srpskog naroda uzaludno upinjali da dokažu da to proglašavanje nije bila reakcija na jasan pokušaj otimanja otadžbine koju su generacije Srba u krvi stvarale, toliko je rigidna, jadna i bijedna nacionalistička euforija oko proglašenja koje, u ta prokleta vremena, nije iznjedrilo ni približno plemenitu, svetostefansku figuru poput muftije Kurta. A iznjedrilo je Vasilija Kačavendu, hiljade njegovih stefanoubica i zli duh fanatizma i bratoubistva. Istog onog Kačavendu koji i danas kao zloduh lebdi nad SPC. Isti onaj otrovni duh fanatizma, bratomržnje i bratoubistva za koji mislimo da je nestao ako poričemo da je ikada postojao i da je to tek puki balast koji nam nameću neprijatelji. I koji lišava spasonosne katarze i društvenog ozdravljenja. A ništa nije zločestije od samoubjeđivanja u sopstveno savršenstvo. Ništa strašnije od duha stefanoubistva.

Naravno da će svaki dežurni isprazni demagog požuriti da ovakvo rezonovanje proglasi izjednačavanjem Republike Srpske i endehazije. Ništa međutim, ne bi moglo biti, u isto vrijeme, pogrešnije i tužnije. Pogrešnije, jer, u svome korijenu zla fašistička država i plebiscitom stvorena liberalna republika koja ustavom svakome garantuje slobodu savjesti i zaštitu nikako ne mogu biti isto. Tužnije jer su upravo takve garancije zlikovački uskraćene svima koji su odudarali od uske i škrte koncepcije “nas”. One koja će, ne zbog saosjećanja i poštovanja, već zbog zluradosti i pakosti, dominantnim činiti isključivo sjećanje na one koji su Srbe ubijali, a malo ili nimalo na one koji su ih spašavali. Gradimo društvo prvenstveno na sjećanju na ove druge, pa ćemo sve žrtve i njihove dželate pravilno rasporediti u sistemu vrijednosti na kojem ćemo graditi svoje društvo. Jedino tako ćemo biti dostojni svetog Stefana i misliti na otadžbinu. U srcu mom, samo je jedan dom.

Vuk Bačanović

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.


Možda vas zanima

Vučić: Sutra će se sve vidjeti, sve će biti jasno

DB

Podgorica: Protest protiv rezolucije o Srebrenici (FOTO)

DB

SAD prijete sankcijama ako se u BiH omogući isplata plate u kešu

DB

Vučić: Istina nije jednostrana

DB

Banjalučani otkrili gdje je najukusnija hrana u gradu (VIDEO)

SB

Umro Toni Montano

SB

Predaj komentar

Komentari odražavaju stavove njihovih autora, ne i stavove portala srpskacafe.com. Molimo sve korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Zadržavamo pravo da obrišemo komentar bez prethodne najave i objašnjenja.

Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. Prihvati Pročitaj više