Jeste, malo je iznebuha, ali pomenuh Radomira prošlog petka u kontekstu priče o najboljim rok-gitaristima ove i bivše zemlje, a Rambova zajebancija se lako nametnula za naslov ove priče koja neće biti previše ozbiljna. Iz dva razloga.
Prvo, nisam gitarista da bih mogao da ulazim u tehničke aspekte, a kao drugo, prevelika ozbiljnost kojom se ovoj temi i inače prilazi čini je pomalo deplasiranom. Takmičenje u umjetnosti pa tako i sviranju gitare ne može da se mjeri istim aršinima kao npr. skok u vis ili dalj. Biće da je mnogo važnije koji utisak ta umjetnost ostavlja na njenog primaoca nego da li je neko brži ili sporiji.
I dok je svjetskoj sceni pojava Jimija Hendrixa cijelu tu priču prilično obesmislila a kako i ne bi kad je to što je stvorio toliko nedostižno, kod nas su naravno, kao i u svemu, pretjerivanje i ostrašćenost pratili i ovu stvar. Sve do Jimijeve pojave bilo je toga i napolju, sjetimo se samo nepoznatog obožavaoca koji je po londonskim zidovima Claptona proglašavao ni manje ni više nego Bogom.
Iako je ta mitologija o momcima brzim na trzalici dok prelaze preko vrata gitare kao torza žene opstala i do danas ipak se više o tome ne govori u takvom duhu. Rekao bih da se priča preselila u znatno uži krug samih gitarista i muzičara uopšte koji o tome raspredaju između sebe daleko od mogućnosti da neko od njih postane planetarni kult. Uostalom i kultni junaci stare i muče ih leđa i gubitak sluha, zub vremena je neumoljiv, Eric je o tome upravo ovih dana progovorio.
Što se tiče naše zemlje kulminacija koju su pripremali Slobodan Kovačević, Josip Boček i Vedran Božić u svojim matičnim bendovima desila se izlaskom na svjetlo Radomira Mihajlovića – Točka te nešto kasnije Vlatka Stefanovskog. Poredili su ih sa svjetskim uzorima, pa onda međusobno, pa sa ostatkom domaće boranije itd. I ma koliko mi bili lokal-patriote i ma koliko u njihovoj svirci bilo kvaliteta kojeg se ne bi postidjeli ni pred Međunarodnim sudom gitare (zezam se naravno, još bi nam samo to trebalo pa da onda brojimo čijih je gitarista više osuđeno), nije tamošnja kritika bila baš toliko impresionirana.
Recenzije „Crne dame“ Smaka, koja se pojavila i u izvoznoj varijanti „Black Lady“, nisu bile nimalo pohvalne, a jedan od njihovih nastupa je bio ocijenjen kao nešto između Deep Purple i Taste, dakle ne nešto baš vrijedno pažnje. Ovdje bih stavio ogradu, jer ako se tu moglo čuti Roryja onda to nije moglo biti nikako loše. To dovodi i do teško oborivog zaključka da je bilo ko od ovih majstora morao imati bluz u sebi, inače stvar propada.
Najbolja potvrda toga je da bih sad mogao da nabrojim četu tehnički savršenih gitarista u okviru fuzijskih užasa poput simfo-rocka ili jazz-rocka. Ipak neću, da ne bih navukao bijes pravovjernih poznavalaca koji bi se kleli u neke od njih. Nisu naravno ni svi oni koji su se naslanjali na bluz bili vakcinisani od pretjerivanja. Već je klasična ona da Alvin Lee svira fantastično, ali da ono što on uradi sa hiljadu nota, B. B. King uradi sa dvije.
OK, šalu na stranu, ali zaista je zlatno pravilo „Manje je više“. Nedavno preminuli Fast Eddie Clarke iz Motorheada je dokaz tome, jer je za razliku od ogromne većine pripadnika njihovog žanra bio krajnje racionalan. I naravno, imao taj ton. A upravo Njegovo veličanstvo Ton sa kraljicom Bojom a sve natkriveno princezom Emocijom jeste sve što treba i zato to i jeste najteži i finalni ispit.
Dakle, da ne bi bilo zabune to je ono što je R. M. Točka presudno odvojilo od svih ostalih. Jeste tu bilo, u nekim od najboljih momenata kao što je „Zajdi, zajdi“, etno-zvuka, ali to nikako nije mana jer su se on i njegov bend koristili bogatom tradicijom istoka i juga na mnogo plemenitiji i umjetnički čestitiji način od njihovih tada glavnih konkurenata iz Sarajeva. Isto tako, bijeli srpski čovjek nikad nije tako odsvirao bluz i tu može da se stavi tačka. To što je, naročito u kasnijoj fazi Smaka, tu bilo manje kompozitorskog nadahnuća ne umanjuje činjenicu da su neki od najboljih komada na gitari sa ovih prostora potekli ipak iz srpskog Detroita.
Gorepomenuti maestro iz Skoplja, Goranov brat, je nezaobilazan u svim anketama na ovu temu, ali mislim da je samo naizgled sličan Točku, ponajviše u sjajnom razumijevanju melosa iz kojeg su ponikli. Bliži džezu nego bluzu i tehnički možda potkovaniji, ali da se ne ponavljam, kad bi to bilo najvažnije… Ono što mu je veliki plus je što je ostao imun na idolatriju koja je počinjala da raste oko njega, a uostalom pogledajte ovaj snimak sa njegovog koncerta gdje se jasno vidi ko na samitu tri velika majstora uživa najveće poštovanje, bez imalo sujete među njima samima:
Prošlog petka je rečeno sve što je trebalo o baštiniku tradicije velikih gitarista, Antonu, sigurno je da ih ima još u sjeni, jer sav je rokenrol gurnut u istu, ali rijetka je to vrsta. U svakom slučaju ne tako dominantna jer se naprosto drugačije svira, prioriteti su se preselili na neku drugu stranu. Gotovo da je zabranjeno da se odsvira neki dugi, nadahnuti solo a bez toga ipak nema ushićenja ma koliko u svakom bendu bila bitna uloga tzv. ritam-gitariste čija desna ruka zlata vrijedi. Srećom, majstorstvo je oduvijek bila individualna kategorija. Iz sjene će, garantujem, izroniti neki dugoprsti čudotvorac koji će nas natjerati da otvorenih očiju i usta svjedočimo neuništivosti ovog fenomena.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.