„Kočićevu nagradu“ 1994. godine dobio je Milorad Pavić. Pisac se, na vijest o nagradi, zahvalio na časti, a potom je oprezno napomenuo da on možda i nije zaslužio to priznanje, jer njegovim djelom ne odjekuje kočićevski duh. Blećci nisu shvatali šta im Pavić govori, pa su pisca molili da nagradu prihvati, što je on, na koncu, i učinio.
Nagrada „Desanka Maksimović” 2005. godine dodjeljena je Novici Tadiću koji je odbio da je primi. Jednostavno je rekao: „Moja poezija i poezija Desanke Maksimović nemaju nikakve veze. U mom slučaju, žiri je bio upoznat sa onim što pišem, a nije, čini mi se, dobro odvagnuo i druge srpske pesnike koji su bliži poeziji Desanke Maksimović.“
Žiri koji je prije nekoliko dana „Andrićevu nagradu“ dodijelio Bori Đorđeviću za knjigu „Pusto ostrvo“ jednak je banjalučko-beogradskim neznajšama koji su pokušali da nagrde i Pavića i Tadića. Pisci su nekad znali ono što ne znaju profesori i kritičari, ali i taj je vakat prošao, pa svako ko dobije Andrića misli da ništa manje nije ni zaslužio.
Po istoj matrici je prije nekoliko godina Kusturica dobio nagrade „Momo Kapor“ i „Branko Ćopić“ i nema sumnje da će isti kritičarski krug dvojke, predvođen nikada upotrebljivim Delićem i nekada upotrebljivim Bećkovićem, Nemanju uskoro proglasiti novim Milošem, a samo Bazdulj zna šta će u tom slučaju postati Bora Čorba, ali je izvjesno da će se i on naći na čuvenom višegradskom muralu koji slavi Kustu i Dodika, a u drugi plan gura Ćopića.
U cijeloj priči ponižen je Andrić, ali to bar nije ništa novo kada je Kusturica u pitanju. Bahato privatizovanje Andrićevog imena i njegovog djela dio je Kusturičine vanfilmske poetike. Kusturica se u raznim prilikama pozivao na Andrića, a često je znao reći da je njegov moral utemeljen u djelu srpskog pisca. Prejake riječi su olako potrošene i upravo je Kusturica onaj koji danas najvulgarnije troši Andrića. Reditelj se ponaša kao da mu je Nobelovac ostavio u amanet i djelo i ime. Postoji jedan među Bošnjacima koji isto tako govori i isto tako radi, doduše ne sa Andrićem, već sa BiH.
Da li je Đorđević zaslužio Andrića? Naravno da nije. Ako nekome treba objašnjenje, ono se krije u Borinoj samodopadnoj dosjetki o „plaćenicima i paćenicima“. Pjesnik bi znao da je to neprimjereno i slabo; laureat ne vidi vlastitu nemoć i radije se neduhovito obračunava sa neistomišljenicima. Umjesto da kaže koju o Andriću, najposlije i o sebi, Đorđević one koji ne misle kao žiri proglašava „paćenicima i plaćenicima“, ali jasno je, bar, ko je u svemu ovome plaćenik. Borin govor dostojan je Kusturice, ali ne i Andrića.
Da li je Đorđević zaslužio Andrića? Naravno da nije. Šta Bora piše posljednje tri decenije? Poskočice koje ni Brega ne bi komponovao i bljutave balade kojih bi se rani Bora stidio taman onoliko koliko se stidi davne saradnje sa Balaševićem. Zato griješi najhrabriji banjalučki kolumnista kada u prvi plan stavlja Borinu kokardu. Nije bitno da li je Bora Đorđević četnik ili partizan, bitno je da li je ono što piše dostojno Andrića. Nigdje ne piše da veliki pisci moraju biti i listom moralni čistunci. Oni su dužni samo jedno, dužni su da stvaraju veliku poeziju. To mogu i partizani, ali mogu i četnici. Za sve nas bi bilo bolje da je Bora partizan koji piše vrhunsku poeziju nego četnik koji ne umije da sastavi dvije.
Goran Dakić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.