Monika Ponjavić: U susret Oskaru – The Shape of Water

Ko će ponijeti kući statuu poznatog Oskara je ove godine i više nego izvjesno. Ako bih se morala kladiti, stavila bih svoj novac na “Oblik vode” (eng. The Shape of Water), Giljerma del Toroa (Guillermo del Toro).

Ne zato što je njegov film o ljubavi između žene i amfibije najbolji, jer nije, ili što je do sada osvojio gotovo sve nagrade na raspolaganju, nego zato što je njegov film toliko političan i toliko politički korektan da članovi Akademije u vremenu #metoo i #timesup pokreta, u vremenu trampovske Amerike i govora o građenju zida na granici sa Meksikom, doslovno nemaju drugi izbor, pod uslovom, naravno, da žele da sačuvaju svoje dostojanstvo i ljevičarski šmek.

Istina, za razliku od filma Grete Gervig (Greta Gerwig), “Lady Bird”, čiji scenario i režiju potpisuje žena, postavljajući tako novi presedan u istoriji ove američke nagrade, “Oblik vode” je ipak režirao muškarac. Ono što mu, međutim, ide u prilog je da scenario, zajedno sa njim, potpisuje Vanesa Tejlor (Vanessa Taylor). A ono što mu tek ide u prilog jeste i činjenica da glavnu ulogu takođe igra žena. Ako ni to nije dovoljno, onda ćemo u cijelu kombinaciju ubaciti i to da su sporedni likovi, prijatelji naše heroine, crnkinja, homoseksualac i južnoamerikanac, imigrant poluljudskog porijekla. I na sve to, najsvjetliji primjer ljudske dobrote je u ovom filmu iskazan u liku ruskog špijuna, i to ni manje ni više u periodu Hladnog rata, što je ranije bilo nezamislivo. Tako je del Toro jednim potezom odgovorio svim pokretima i borcima za pravdu u Americi, krčeći put kroz sezonu nagrada čvrstim koracima jednog liberala sklonog čudnim fetišima.

Različitiji, liberalniji, inkluzivniji i sveobuhvatniji film od ovog se ne može naći ove godine. Niti će moći u godinama koje predstoje, jer, ko će se usuditi da napravi film koji, pored toga što se bavi seksizmom, rasizmom i homofobijom, tvrdi da su sve to zapravo ništa drugo do simptomi iste patrijarhalne bolesti. Bolesti koju bi svi ljudi, čije je pravo na glas oduzeto (a u ovom konkretnom slučaju doslovno), ili koji su zbog svoje boje kože, seksualnog opredjeljenja ili državljanstva odavno ugnjetavani, trebali pobijediti zajedno, udruženi. Drugim riječima, u pitanju je film koji svoj agresivni aktivizam vješto krije pod krinkom bajkovite fantazije o ženi koja voli ribu. Štaviše, “Oblik vode” je aktuelniji sada, u posljednjih nekoliko mjeseci, nego što je bio u vrijeme kada je doživo svoju premijeru u Veneciji, u avgustu prošle godine.

Smješten u Baltimor 1962. godine, tokom posljednjih dana Kenedijevog predsjedničkog mandata ili, kako je to sam narator definisao, “tokom posljednjih dana vladavine pravednog princa” (kakav pamflet!), film prati Elizu (Sally Hawkins), nijemu ženu, zaposlenu u vazduhoplovnoj laboratoriji američke vlade. Noseći sličnu odjeću i frizuru, Eliza je kao Ameli (Le Fabuleux Destin d'Amélie Poulain), usamljena, romantična i seksualno osvještena. Njen stan se, igrom slučaja, nalazi iznad bioskopa, što sa sobom nosi razna značenja, dok prostor u kojem radi, baš kao i ona, te sam film, izgleda i zvuči kao da je tokom 1990tih izašao iz glave Žana Pjera Ženea (Jean-Pierre Jeunet).

Elizina najbolja prijateljica je Oktavija Spenser iz filma “Help”, a prvi komšija, i jedini čovjek koji je razumije, Ričard Dženkins, simpatični gej umjetnik koji radije bira da gleda stare filmske klasike nego brutalno policijsko nasilje nad afroameričkom zajednicom tokom istorijskog Pokreta za građanska prava na televiziji. Zaplet filma počinje dolaskom “Stvorenja iz Crne Lagune” (eng. Creature from Black Lagoon) u vladino tajno postrojenje, kojeg je nemilosrdni Strikland (Michael Shannon) pronašao i zarobio u srcu Amazona. Zbližavanje posredstvom zajedničke strasti prema meko kuvanim jajima, nedostatka sposobnosti govora i očigledne nepripadnosti društvu u kojem žive, stavlja i Elizu i njenu amfibiju (Doug Jones) u vrlo predvidivu situaciju i ljubav koja se prosto morala desiti. Potpuno svjesna mjesta u kojem kao čistačica radi, Elizi ne preostaje ništa drugo nego da, uz pomoć svojih prijatelja, spasi stvorenje od sigurne smrti. Prateći formulu klasičnog zapleta, del Toro konflikt gradi kroz inicijalno odbijanje učešća svih uključenih strana u ovoj akciji spasavanja usljed straha od mogućih reperkusija. Međutim, kako to obično u takvim zapletima biva, svi likovi, koje del Toro posebnim sredstvima gura u pravom smjeru, jedan po jedan padaju pred moralnom dilemom i sopstvenim etičkim kodom. Tako preplašeni Žil (Richard Jenkins) snagu pronalazi nakon incidenta u kojem se za predmet njegovog interesovanja ispostavlja da je homofob i rasista, dok doktor Hofstetler (Michael Stuhlbarg), svjestan da su mu dani odbrojani, odlučuje da uradi pravu stvar dok još nije kasno.

Suma sumarum, “Oblik vode” je film u kojem se siromašna nijema žena, siromašna crna žena, siromašni gej muškarac i ruski špijun udružuju oko zajedničkog cilja – da spasu riboliko stvorenje od bijelog muškarca fašiste, šoviniste, koji žene tretira kao potrošnu robu, u jednako fašističkoj zemlji u kojoj se Kadilak kupuje jer predstavlja status i budućnost, a sve što se u njegove zadate standarde ne uklapa, odbacuje i uništava. Ruku na srce, ovakva interpretacija Amerike u periodu Hladnog rata je, ako ne baš originalna, onda svakako interesantna.

Međutim, da ne bude zabune, ništa u ovom filmu, osim igre glumaca koje je del Toro prilično dobro izabrao, nije značajno niti vrijedno pomena. Iako su oni stalno na visini zadataka, njihovi likovi se konstantno kreću naprijed-nazad, uporno prelazeći granicu koja vrlo jasno razdvaja arhetipove od stereotipova, često se zadržavajući na potonjem. Sve u ovom filmu je stereotip. Od priče, prežvakane do sada milion puta, koja ode tačno tamo gdje ste i mislili da će otići, preko manjka originalnosti u vizuelnom izrazu, do dosadnih i neprirodnih dijaloga, čija predvidivost potpuno ruši magičnu fantastičnost svijeta koji je del Toro želio ovdje stvoriti.

Sa trinaest nominacija, pored “Kraljevog govora” (eng. The Kings Speech), “Zaljubljenog Šekspira” (eng. Shakespeare in Love) i “Čikaga” (eng. Chicago), ovo je jedan od najdosadnijih filmova (a lijepih) sa tolikim brojem nezasluženih nominacija u recentnoj istoriji filma. Samo nam vrijeme može pokazati da li će “Oblik vode” završiti kao gore pobrojane kontroverze, ili će biti zapamćen kao “Društvena mreža” (eng. The Social Network), “Tanka crvena linija” (eng. Thin Red Line), “Život je lijep” (eng. Life is Beautiful), “Bande Njujorka” (eng. Gangs of New York) ili “Gospodar prstenova” (eng. Lord of the Rings), koje danas smatramo filmskim klasicima. Čisto sumnjam.

Oscjena: 3.5/5

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.