Vuk Bačanović: Dodik, predsjednik Bosne i Hercegovine

“E vidiš, kad sam ga prvi put vidio rekao sam u sebi: To je predsjednik Bosne i Hercegovine.” Ovo je rečenica koju nije izrekao neki bot vladajuće stranke, već, nekada davno, moj jako dobar sarajevski prijatelj.

Kada sam ga, kao ondašnji, daleko manje socijalno inteligentan idealistički mladić, zgroženo upitao zbog čega tako misli, dobio sam odgovor koji sam tada smatrao vrlo neinteligentnim: “Zato brate što je visok čovjek i galami i udara rukom u stol, a to ovdje svi poštuju.” Prohujalo je mnogo vremena od tad, a vode proteklo Vrbasom i Miljackom, dok nisam shvatio da mi ni sav Marks, Engles i Maks Veber nisu pomogli da na vrijeme shvatim mudrost te rečenice.

Narod, a pri tom mislim na kompletan narod zemalja Bosne i Hercegovine, barem onaj glasajući, voli upravo to. Autoritet čovjeka koji galami. I, k tome, galami nekoliko parola koje su ljudima prirasle za srce. A koje se, uglavnom, svode na to, da mi njima nećemo dozvoliti da oni nama. Bilo šta. Još ako to prati dobra organizacija i osjećaj za taktiku, ako se to radi pametno i sistematično i sa osjećajem za trenutak, lider je nesumnjivo rođen. To je, zapravo, vrlo jednostavna tajna Dodikovog uspjeha, još od onih vremena kada je Dejton bio mlad, a na stolu mnogo više mogućnosti nego sada, pa do sada kada je prilično jasno da će ući utrku za, strogo ustavno gledano, prvog čovjeka države.

I, zaista, kakav će Dodik biti predsjednik, odnosno predsjedavajući Predsjedništva BiH ako pobijedi Mirka Šarovića što je vrlo izvjesno? Uprkos najavama da će biti samo srpski član Predsjedništva BiH čiji je ured u Istočnom Sarajevu, dakle na teritoriji Republike Srpske, mogao bi biti mnogo više od toga. I to samo slijeđenjem onoga što je već mnogo puta rekao, a uz čašu bijelog vina, ponovo objasnio u nedavnom gostovanju kod Senada Hadžifejzovića. Dejton je dobar i potreban nam je unutrašnji dogovor, bez stranaca koji se petljaju u naše stvari, odnosno katastrofičara koji još uvijek produžavaju svoje besmislene mandate i funkcije, šireći paniku od novog rata koji neće i ne može doći.

Dodik, svakako, neće biti prepoznat kao predsjednik nemoguće Bosne i Hercegovine. Ali ono što bi mogao uraditi, ako se oslobodi balasta turbofolk pravoslavlja, vulgarnog srbovanja i raznih drugih oblika verbalnog pregonjenja, jeste prenošenje onog konstruktivnog aspekta srpske drčnosti u državne organe.

Kada sam prije, otprilike, godinu dana napisao otvoreno pismo predsjedniku republike, većina reakcija se svela na to da se radi o dodvoravanju. Baš naprotiv. Ko zna čitati i misliti, uvidio je da se, zapravo, radilo o totalnoj kritici. I upravo zbog toga moram ponoviti misao da je srpsko sve ono na šta se stavi taj pečat, a ne samo ono što se svodi na uspjeh u populaciji naučenoj na ponavljanje dvije do tri bombastične rečenice o njima koji nasrću.

Ono što bi mogao biti glavni fokus nastupa Dodika kao predsjednika Bosne i Hercegovine jeste uvođenje nove rečenice u pameti, ali i srca ljudi ove zemlje. One da nam stranci više nisu neophodni i da je politika trčanja po mišljenje u ambasade i kojekakve lešinarske nevladine organizacije ona koja ruši svaki oblik dogovora u BiH, a time i samu moguću (dejtonsku) BiH.

Zbog čega njegova formula Dejton plus prestanak miješanja stranaca u naše stvari ne bi bio i prekretnica ka promjeni političke kulture glavnoga grada, čime bi on istinski, po prvi put nakon rata, započeo svoju misiju glavnoga grada, a ne autističnog najvećeg naselja u tri bošnjačka kantona sa hipotekom na svu patnju i bol ovoga svijeta? Paradoksalno, BiH koja želi biti moguća, to može biti samo sa Dodikom, a Dodik koji brani srpske interese je takvom može učiniti samo u Sarajevu i nigdje više. Postizanje tog balansa i sasvim novi politički sklop je, zapravo, njena jedina nada.

Vuk Bačanović

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.