Monika Ponjavić: U susret Oskaru – Phantom Thread

Uoči ovogodišnje dodjele Oskara, nagrade Američke filmske akademije, koju će ekskluzivno prenositi Elta TV u noći između 4. i 5. marta, portal SrpskaCafe predstavlja vam kandidate kroz pero kolumnistkinje Monike Ponjavić.

Nije slučajnost što je Pol Tomas Anderson (Paul Thomas Anderson) za “Fantomsku nit” (eng. Phantom Thread) kao svoju primarnu inspiraciju izabrao baš Hičkoka (Hitchcock). U širokoj lepezi raznovrsnih žanrova, Andersonov samouvjereni ulazak u svijet “suspense” trilera sa elementima romanse uopšte ne iznenađuje. Rekla bih čak da je riječ o prirodnom slijedu događaja i da je bilo krajnje vrijeme.

Određeni filmski autori, poput Martina Skorsezea (Martin Scorsese), Tima Bartona (Tim Burton) ili Vesa Andersona (Wes Anderson), posjeduju izrazit i neponovljiv stil, čiji uticaj mogu primijetiti čak i oni koji filmove gledaju rijetko i bez pune pažnje. Međutim, postoje i drugi filmski autori, čiji je rad i stil jednako upečatljiv, ali se zato znatno teže može artikulisati, jer je stvar finesa i detalja. Jedan od njih je i Pol Tomas Anderson, reditelj koji sa svakim novim filmom u meni izaziva salvu pozitivnih emocija i neopisivu radost. Na ovom svijetu i u ovom životu, Pol Tomas Anderson je moj Bog.

Nekoliko je elemenata njegovog stvaralaštva koji u kontekstu ovog teksta znače. Prvi, i sigurno najočigledniji, je sigurno pitanje surogat porodice. Svi njegovi filmovi do sada doveli su porodicu, porodicu kao instituciju, u pitanje. Njegovi vodeći likovi, obično muškarci, su mahom napušteni sinovi u potrazi za roditeljima i obrnuto. U “Teškoj osmici” (Hard Eight) Džon Finegan je štićenik kockara Sidnija Brauna. U “Noćima bugija” (Boogie Nights) porno zvijezda Dirk Digler, pronalazi očinsku figuru liku Džeka Hornera, a porodicu u vodećim ljudima porno industrije. “Magnolija” (Magnolia) otjelotvoruje svaku moguću disfunkciju koju možete zamisliti. U “Biće krvi” (There will be blood), Danijel Plejnvju, naftni magnat, zarad povjerenja investitora, usvaja siroče koje paradira unaokolo bez ikakvog tračka pokajanja, dok u “Gospodaru” (The Master) pratimo Fredija Kvila na njegoj odiseji i procesu integracije u ozloglašeni sajentološki kult. Štaviše, većina njegovih likova prolazi kroz određenu vrstu krize identiteta, bez obzira da li je riječ o doslovnoj podjeli, odvajanju i distanciranju od svog prošlog sebe, identifikacije sa slikama popularne kulture, sa drugim tijelom, dijelom vlastitog tijela ili pak nesposobnošću identifikacije sa istim.

Njegovi filmovi, takođe, u najširem smislu, istražuju promjene društva u tranziciji, gdje se centralni likovi stavljaju “van vremena”, zbog čega se oni obično percipiraju kao tihe drame perioda. Istina, svi Andersonovi filmovi, sa izuzetkom “Opijeni ljubavlju” (Punch-drunk love), se de fakto odvijaju u nekoj vrsti prošlosti, u vremenu između vremena, posmatranom kroz oči likova koji postaju otuđeni upravo posredstvom te tranzicije, čime nam zapravo indirektno pokazuje na koji način je naša kolektivna kultura formirana. Istovremeno, iako je riječ o dramama perioda, se ovdje na prvi pogled ne uočava, ili, ako se uočava, neprimjetno je. Razlog za to je, prje svega, Andersonova odluka da bira vrlo specifična vremena svoje radnje i vrlo specifičnu muziku koja se stilski ne uklapa u sliku koju prati. Na taj način, muzika, upotpunjena slikom, odaje utisak savremenog vremena ili vremena izvan vremena. Ako tome dodamo i činjenicu da njegova muzika, na sebe, bez izuzetka, preuzima ulogu lika, mapirajući unutrašnje stanje likova čije priče pratimo, čime se publika na izvjesni način manipuliše, onda bez sumnje možemo reći da njegova muzika ima dramaturški i režijski kvalitet i da je ravnopravni element u građenju priče.

Sve ovo važi i za “Fantomsku nit”, čiji se naslov referiše na konstantno ponavljanje pokreta prilikom šivanja, na fantomski ud čovjeka koji može biti kompletan samo kada je onseposobljen, na fantomske poruke i dijelove tijela ušivene u postave odjeće, na jaku vezu sa majkom ili na nevidljivu nit koja može postojati između dvoje ljudi čak i onda kada možda nisu suđeni jedno drugom, kada se ne poznaju dovoljno ili kada su sušte suprotnosti na površini, a u dubini posve ista dva bića koja djeluju iz istog iskonskog poriva, da vole i budu voljeni, da nekome pripadaju. U pogledu same priče i njene postavke, “Fantomska nit” dobrim dijelom može biti zahvalna “Rebeki” (Rebecca), međutim, u pogledu teme kojom se bavi, ona u potpunosti pripada “Psihu” (Psycho) i “Prozoru u dvorište” (Rear Window), Hičkokovom najboljem filmu.

Paralele sa “Rebekom” su i više nego očigledne. U njoj, u Hičkokovoj prvoj američkoj produkciji, mračni, ekscentrični udovac, Maks de Vinter (Laurence Olivier) upoznaje bezimenu djevojku (Joan Fontaine) u koju se naprasno zaljubljuje, i koju nakon svega nekoliko dana poznanstva ženi i odvodi u svoj dom Menderli, gdje je u skorijoj prošlosti živio sa Rebekom, u čijoj sjenci će njegov novi brak živjeti. U “Fantomskoj niti”, Anderosnovoj prvoj britanskoj produkciji, mračni, ekscentrični modni dizajner Rejnolds Vudkok (Daniel Day-Lewis) upoznaje Almu (Vicky Krieps) – što je inače ime Hičkokove žene – konobaricu, koja neodoljivo podsjeća na njegovu pokojnu majku, u čijoj sjenci će se ova bizarna romansa odvijati. Obje priče prikazuju muškarce podložne prokletstvu, a žene uključene u njihove živote kao žrtve, stavljene u nemoguću poziciju borbe sa duhovima prošlih života, te neizbrisivim tragom koji su ti duhovi ostavili iza sebe.

Na samom početku filma, a trudiću se da ne otkrijem previše, jer ući u njega bez ikakvog predznanja zaista je poslastica, u razgovoru sa sestrom Siril (Leslie Manville), Andersonovom verzijom gospođe Danvers, Rejnolds nam otkriva značajan dio sebe. Konstantno u sukobu, a koji umjetnik nije, Rejnolds sreću pronalazi u svom kreativnom radu koji mu postaje izduvni ventil za sve tikove, hirove i ispade, u onome što možemo diplomatski označiti kao osobeno ponašanje. Tema voajerizma i neshvaćenog, neprilagođenog umjetnika, koju Anderson kroz lik Rejnoldsa Vudkoka ovdje preispituje, crpi svoju direktnu inspiraciju iz “Psiha” i “Prozora u dvorište”, koje, između ostalog, koristi i kao svoje muze, u smislu vizuelnih znakova kojima se služi. I u jednom i u drugom, glavni likovi su muškarci, narcisi, koji kroz čin posmatranja svijeta oko sebe projektuju sliku svojih unutrašnjih želja. U pitanju su, takođe, ljudi koji uvijek sebe stavljaju u prvi plan, daju svom postojanju na važnosti i načelno su prezrivi prema drugim ljudima, odbacujući ih nakon što, kao vampiri, zadovolje lične apetite. Njihov osjećaj grandioznosti je, pri tom, samo fasada, čije postojanje nastoji prikriti duboku nesigurnost i egzistencijalni bijes.

Ponašajući se na momente kao infantilni dječak, iako je riječ o čovjeku u poodmaklim pedesetim ili čak šezdesetim godinama, način da ostane blizak sa majkom Rejnolds pronalazi u bizarnom hobiju ušivanja stvari u postavu svojih kreacija. Tako se u postavi njegovog sakoa nalazi uvojak majčine kose, a u haljinama koje poklanja svijetu razne poruke koje su u nekom trenutku nešto značile, poput poruke “never cursed”. Koristeći se istom metodom, Anderson motiv prokletstva besprijekorno i sa lakoćom upisuje u DNK ove nevjerovatne studije lika, jer “Fantomska nit” je, između ostalog, i to. Bogatstvo ovog filma se tako odslikava u raskošu svih slojeva koje Anderson u njega unosi, i koje možemo skidati jedan po jedan, gotovo u beskonačnost. U prvom, “Fantomska nit” je priča o teškom, zahtjevnom ekscentriku, o čovjeku vođenom i definisanom ritualima kojima robuje i za kojeg nikada niste sigurni da li biste trebali da ga žalite ili prezirete. U drugom, u pitanju je romantični film koji se bavi jednim komplikovanim odnosom dvoje sociopata i pitanjem pozicije umjetnika ili, bolje rečeno, pitanjem pozicije muze u odnosu na umjetnika, te cijene koja bi se trebala platiti za jedno takvo mazohističko iskustvo. U trećem, “Fantomska nit” je, kao i “La la land”, film koji se referiše na brojne klasike, ali to radi puno suptilnije i puno, puno bolje. U četvrtom, koristeći se jezikom starih gotičkih romansi, on postaje vjerodostojna, gotovo horor priča o duhovima (eng. ghost story). Ali, ispod svega toga, ovo je film koji svoju inspiraciju crpi iz bajki. I tu leži njegova najveća vrijednost i privlačnost, u misteriji i mističnosti koju nam Anderson vjerodostojno i suptilno prenosi na velike ekrane.

Kao i u svim drugim Andersonovim filmovima, i ovdje se “ništa ne desi”, što je česta kritika kada su njegova djela u pitanju. Međutim, kao i u svim njegovim ranijim filmovima, Anderson ni ovdje ne zauzima jasan, sveznajući stav. Anderson nam ne govori šta i kako da mislimo, radije, on postavlja pitanja. Kakva je priroda prijateljstva ili bilo kojeg drugog odnosa? Kako izabrati? Kako donijeti odluku? Kako odoliti izazovu ili želji? Prevazići sebe? I koliko smo daleko spremni ići da bismo postigli balans koji nam je u životu prijeko potreban, ako je cijena gubitak sebe? Da li je balans ključ? I vrijedi li za ljubav umrijeti? Vrijedi li svoje tijelo podvrgavati fizičkoj boli? U tom smislu, u njegovim filmovima se desi više nego u svim nastavcima “Paklenih ulica”, “Osvetnika” i “50 nijansi sive” zajedno. I to je samo jedan od razloga zašto je “Fantomska nit” takvo osvježenje u godini loših filmova koji su došli iz ruku američkih reditelja. U pitanju je hrabar film. Lijep. Čudan. Pametan. Bizaran. Neprijatan. Alarmantan. Smiješan. Igriv. Tačan. Neustrašiv. Iskren. Ali, iznad svega, u pitanju je film koji zahtijeva ozbiljnu, zrelu filmsku publiku, jer je dizajniran kao izazov, kao film koji istovremeno i frustrira i nadahnjuje. Ima li išta ljepše od toga?

“Kiss me, my girl, before I get sick”

Ocjena: 5/5

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.