Monika Ponjavić: U susret Oskaru – Three Billboards Outside Ebbing, Missouri

Tokom 2017. godine je izašlo puno filmova koji svojim kvalitetom daleko prevazilaze “Tri bilborda na izlazu iz Ebinga, Mizuri” (eng. Three Billboards Outside Ebbing, Missouri), ali nijedna ženska uloga nije prišla ni blizu uloge Mildred Hejz, koju igra odlična i pomalo čudna Frensis Mekdormand (Frances McDormand).

Mekdonin (Martin McDonagh) izbor glumaca ovdje je, kao, na kraju krajeva, i inače, nepogrješiv. Sa ekipom u kojoj su se istovremno našli Mekdormand, Vudi Harlson (Woody Harrelson), Sem Rokvel (Sam Rockwell), Ebi Korniš (Abbie Cornish), Piter Dinklidž (Peter Dinklage) i Džon Hoks (John Hawkes), teško da se moglo omašiti. Ili, da preformulišem, teško da se moglo puno omašiti, jer glumačka ekipa ovdje, za razliku od scenarija i režije, nosi priču i čini je vrijednom hvale.

Mildred Hejz, koju Mekdormand izvodi sa takvim gnjevom, sa srcem i dušom, savršeno korespondira sa trenutnim stanjem u društvu i kulturološkim momentumom koji nam se u posljednjih nekoliko godina dešava. Ona je žena, slomljena majka, brutalni borac za istinu i pravdu, koja odbija da pusti i zaboravi čin svirepog seksualnog nasilja počinjenog nad njenom maloljetnom kćerkom u fiktivnom gradiću Ebing, u američkoj državi Mizuri. U nastojanju da spriječi zaborav na svoje dijete i normalizovanje tragedije koja je zadesila njenu porodicu, Mildred insistira na ispisivanju sljedećih rečenica – Silovana dok je umirala. Još uvijek niko za to ne odgovara. Kako je to moguće, šefe Vilobi?  – na tri napuštena bilborda na samom izlazu iz grada, čime se zaplet ovog, na momente silovitog, filma postavlja.

Mekdoni, koji je prije osam godina napisao ulogu Mildred Hejz za Frensis Mekdormand, zamišljajući je u glavnoj ulozi i modelujući Mildred prema svojoj muzi, se takoreći posrećilo, jer je ovim filmom doslovno nabasao na nešto što zapravo vrlo direktno korespondira sa aktuelnim diskursom o seksizmu koji se na nekoliko ravni trenutno preispituje u Americi, ali sa kojim se i ljudi diljem svijeta mogu poistovijetiti, uključujući i nas na Balkanu, jer ovo je priča o zaostaloj čaršiji, provinciji, o kukavičluku, nepotizmu, o policijskoj brutalnosti, neodgovornosti, nasilju, diskriminaciji, zastrašivanju, ljudskoj bahatosti i gluposti; ovo je priča koja, pored toga što pred svoju publiku izlaže brojne probleme sa kojima se danas teško (kao pojedinci) možemo uspješno nositi, istovremeno nudi svoj lični komentar na datu situaciju, kritikujući društvo koje je tokom svog razvoja i evolucije postalo lišeno osnovne empatije i tako negdje usput iscrpilo svoje strpljenje za žensku (i drugu) bol. Ako ga je ikada i imalo.

Međutim, kamen spoticanja ovog filma koji priča iskrenu priču o borbi pomahnitale, ali ispravne žene protiv ukorijenjene mizoginije njenog rodnog grada, jeste mlak tretman policijske brutalnosti koja svoje uporište pronalazi u okorjelom rasizmu unutar društva ogrezlog u istom. I što je možda čak i gore, u ravnodušnosti. Nedostatak balansa tako postaje jedan od ključnih problema koji “Tri bilborda” svodi na prosječno dobar film. Nikako najbolji. Jer, koliko god on bio pronicljiv, oštrouman i tačan u načinu na koji prikazuje i na koji se nosi sa bolom gnjevne majke sa jedne strane, sa druge, on je toliko mučno, pa čak i neprijatno nespretan kada se treba pozabaviti i na kraj izaći sa pitanjem hroničnog rasizma prostora i ljudi kojima se bavi. U tom smislu, uzimajući sve parametre u obzir – tema, priča, izbor glumaca, nivo kvaliteta njihove igre – “Tri bilborda” su imala sve predispozicije da budu najbolji film u 2017, međutim, ono što je na kraju ostalo i ono što na prvo gledanje postaje jasno jeste da je ovdje ipak riječ o filmu koji se istovremeno može fokusirati samo na jednu vrstu problema, na jednu vrstu represije koju želi preispitati. Strašan je to propust. A možemo ga pripisati samo Mekdoni, autoru scenarija i vizuelnog načina tretiranja istog. Jer propust je upravo tu, u razradi inicijalno fantastične ideje, a napravljen je ili onog trenutka kada je radnja izmještena u Ameriku ili kada je odlučeno da se u koštac istovremeno uhvati sa gotovo svim bolestima savremenog društva, dajući pri tom primat seksizmu. Ni jedno ni drugo ovdje nije izgurano do kraja; niti se Mekdona dovoljno upoznao sa problematikom rasizma u Sjedinjenim Američkim Državama kako bi je na dobar, iskren i, naposlijetku, pravilan način kontekstualizovao, niti se dovoljno bavio drugim temama koje je sam izdvojio i stavio na tapetu. Ovako smo dobili film čija se radnja zapravo mogla desiti bilo gdje, uključujući i njegovu rodnu Britaniju (npr. Three billboards outside Coventry, West Midlands; s tim što Koventri, proglašen za najopasnije mjesto za život u Britaniji, za razliku od Ebinga, postoji), pri tom nas agresivno tjerajući da se poistovijetimo sa idiotom na njegovom labavom, neuvjerljivom putu iskupljenja.

Idiot je Dikson (Rockwell), policajac koji živi sa majkom, zadojenom mržnjom kao on. Kontroverza koja se oko ovog filma razvila odnosi se isključivo na njegov lik, čiji je razvoj zamišljen tako da na kraju odslikava razvoj lika Mildred Hejz. Ako ona počinje kao protagonista i osoba za koju navijamo na samom početku, onda Dikson počinje kao antagonista, da bi se do kraja filma uloge u potpunosti zamijenile, gdje Dikson, prateći Mildred u stopu, samo u kontru, završava svoju priču na (relativno) pozitivnoj strani. Međutim, takav razvoj je problematičan jer je otrcan, nerazrađen, nezaslužen i jer je unizio i banalizovao iskustvo drugih likova koje igraju crnci, posebno onog kojeg nismo ni upoznali, a kojeg je Dikson u pritvoru mučio bez ikakvog razloga. Na taj način je ispalo da u kontekstu ovog filma, koji se angažovano bavi pitanjem rase i društvenih raslojavanja temeljenih na boji kože, njihovi životi zaista nisu ni važni, osim u slučaju kada bi trebalo da posluže svojoj primarnoj svrsi – kao rekvizita u činu iskupljenja jednog odvratnog bijelog čovjeka koji je “duboko u duši suštinski dobar” (na osnovu čega je Vilobi donio takav zaključak, nikada mi neće biti jasno).

Sam kraj filma me tako dovodi do drugog disbalansa. On je međutim, u poređenju, čak i bezopasan, jer se, za razliku od prvog, odnosi samo na kvalitet filma, odnosno Mekdonin režijski postupak, a ne na njegovo generalizovanje društva i nastojanje da se ovim filmom generiše izvjesni osjećaj kolektivne sramote. Jer, valjda je naše poistovjećivanje i saosjećanje sa i prema Diksonu baš to (što odbijam). Kao i većina drugih filmova nominovanih ove godine, i ovaj pati od neujednačenog ritma koji postaje očigledan kada uporedite njegov početak sa bilo kojim drugim dijelom. Taj početak, koji je, po meni, suštinski najvrijedniji element “Bilborda”, je ujedno i njegova klopka, omča oko vrata, jer, u prvih petnaest minuta silovitog otvaranja Mekdona diže ljestvicu toliko visoko, čime u startu osuđuje svoj film na propast. Takav “tour de force” ne samo da se na filmu rijetko vidi, nakon njega “Bilbordi” više jednostavno nisu imali šanse, a da je kojim slučajem uspio održati taj nivo energije do kraja u kontinuitetu ili, još bolje, u eksponencijalnom rastu, Mekdona bi, bez sumnje, imao film posve drugačiji film za koji bismo možda čak mogli i reći da je najbolji. Možda.

Ono što film, međutim, na svim poljima radi sjajno, jeste način na koji razumije i prikazuje kako moć štiti moć, ne samo kroz razne prijetnje i pritiske, nego i kroz podmuklo, konstantno održavanje status quo situacije, a sve pod krinkom zaštite “dobrih ljudi”. Šerif Vilobi (Harrelson), šef policije u Ebingu i osoba koju Mildred na bilbordima direktno proziva i poziva na odgovornost, je jedan od tih “dobrih ljudi”, koji, s vremena na vrijeme, zbog politike i održavanja privida blagostanja, ipak, kao i svi drugi “dobri ljudi”, okrene pogled na drugu stranu. Pritisak koji ovdje postoji, da se o seksualnom zlostavljanju, nasilju i korupciji ćuti, nije prouzrokovan samo i isključivo željom da se zaštite počinioci, čime se tako aludira da je osoba koja je ubila Anđelu (Kathryn Newton) jedan od moćnika Ebinga, nego radije da se izbjegne bilo koja vrsta talasanja, jer je zadržati balans unutar postojećih struktura, od kojeg najviše koristi imaju upravo ti “dobri ljudi”, bez obzira na to jesu li oni počinioci ili tihi svjedoci, njihovi izvršioci, zapravo jedino važno. “Ćuti, ne talasaj”, to je ta mantra. U Ebingu, u Banjaluci, u bilo kojoj palanci u kojoj možete zgaziti dijete, dići auto u sred dana u vazduh, baciti momka kroz prozor sa prvog sprata, pred svjedocima, ili ubiti ženu dok je silujete i proći nekažnjeno, svejedno je. Na kraju krajeva, živjeti danas znači da su žene silovane i ubijane, posebno ako se oblače provokativno i hodaju noću same. Šta da se radi?

Ocjena: Dajem mu ocjenu 4.5 zbog postavke priče, silovitih prvih petnaest minuta, odličnih rola, iako za mene, lično, „U Brižu“ (eng. In Bruges) i dalje ostaje Mekdonin najbolji film.

Tekst napisala: Monika Ponjavić

Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.

***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE
MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE.
SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU 
TUŽBE.***

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.