Pomalo neočekivano, ali Diogen bi ovih dana čovjeka našao u sred Zagreba, u Ministarstvu demografije, obitelji, mladih i socijalne politike.
Zajedljivi Grk bi podigao fenjer i ugledao mladog Marina Strmotu koji u sred konferencije za novinare daje ostavku na mjesto državnog sekretara. Zašto Strmota daje ostavku? Zato što uviđa svu uzaludnost svoga posla. Umjesto da bude dio pravila, proglašava sebe incidentom i prvoklasnom trodnevnom pričom.
Diogen nastavlja dalje, plamen u fenjeru tinja, ali se ne gasi, baš kao ni njegova vjera u čovjeka. Dolazi do Okučana i isključuje se desno. Prolazi Gradišku, Krušik i Čatrnju, izbija na autoput, kreće prema Banjaluci, prolazi bakinačku petlju, dva tunela, lijevo je Ćubić, desno nema ništa, a naprijed su naplatne kućice. Ima li čovjeka koji će, poput Strmote, izaći pred novinare i reći: Jeste, drugovi, jeo sam govna, naplatne kućice nisu smjele biti tu i ja zbog toga dajem neopozivu ostavku na mjesto direktora ili ministra, sasvim je svejedno? Ima li? Nema.
Diogen ne može da zna i bolje je da ne zna, ali nema čovjeka ni nakon kućica. Jer, gdje je čovjek koji bi trebao da izađe i da kaže: Jeste, drugovi, jeo sam govna, ne znam gdje je ugovor, ne znam gdje su mjenice, ne znam, eto, ni gdje su junice, a ako ćete pravo i po časti – ne znam ni gdje je Dragan Vasiljević? Gdje je jedan takav? Spušta novinarima mikrofone, ali Diogen to ne zna. Plamen u fenjeru i dalje pulsira.
Diogen razmišlja o mladom Strmoti, kao i ostali tih dana, ali mu ne pada na pamet da pomisli na jednoga koji bi treba da izađe pred kamere i da kaže: Jeste, drugovi, jeo sam govna, upropastio sam jednu banku, upropastio sam i drugu banku, omaklo mi se, pa sam upropastio i treću banku, evo moja glava, činite s njom šta hoćete, bolje nisam ni zaslužio, samo je meni ne vraćajte, ne znam šta bih s njom, ali ma šta radili samo je nemojte davati doktoru u ruke! Pustite me da zatvorim još tri, pa neka on onda pregleda i operiše, ako treba!
Nabrajanje može da traje do oktobra. Nabrajanje možda i može, ali plamen u Diogenovom fenjeru ne može i neće. Ako je sve nas mladi Strmota podsjetio na neke osnovne postulate ljudskosti – bez obzira na to što je ta ljudskost politička – onda su nas ovi pored kojih Diogen prolazi ne primjećujući ih opomenuli da se to što je Strmota učinio računa kao čin ludaka. Nikoga, naravno, nije briga što bi Diogen poginuo u Glamočanima ili što bi onaj koji spušta mikrofone prodao benzin iz njegovog fenjera za deset posto zarade.
Mrmota je bio jedan dan.
Ovi su godinama.
Mora što prije da se obrne.
Goran Dakić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.