Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić bio je prije nekoliko dana u Hrvatskoj i to bez Šešelja.
Spustio se do Petrove gore, do pojasa koji dijeli Baniju i Kordun, među Srbe i Hrvate, do Vrginmosta. Govorio je ono što već Vučić govori u takvim prilikama; ono što je prije godinu ili dvije govorio i na obali Dunava, u Dalju. Sve isto, gotovo kao Salkićeva saopštenja.
Ali, uvijek se nađe neko da postavi pitanje o davnim vremenima, a u tim danima niko od aktuelnih nije govorio ono što govori danas. Tako je i Vučka neko upitao za govor u Glini 1995. godine i tadašnje obećanje tamošnjim Srbima: Ako srpski radikali pobijede i poraze Slobodana Miloševića, vi znate da ćete živjeti u Velikoj Srbiji! Vučić je novinaru rekao da navod nije tačan, da je to izmislio i da se u govoru iz Gline nikakva Velika Srbija ne pominje.
Hrvati su, radišni kakve ih je bog dao na zemlji, odmah iskopali sporni snimak na kojem se lijepo i jasno čuje da je hrvatski novinar bio u pravu, a da je srpski iliti srbijanski predsjednik malko laguckao pred kamerama. Bilo mi je drago i zbog jednog i zbog drugog. I zbog struke i zbog Aleka lažova. Ako već moraš da lažeš – a to je, uostalom, peti element političke rabote – onda bar gledaj da slažeš sitno, beznačajno i bajagi slučajno.
Odakle najvećem srpskom sinu nakon Milorada Dodika ovakav refleks za laž? Da li je on uopšte svjestan izgovorene laži? Ili je u pitanju potisnuto sjećanje? Crna rupa u sjećanju? Disocijativna fuga? Sindrom je očigledan, ali je dijagnoza neprecizna. Leksikoni i enciklopedije kažu da je u pitanju retrogadna amnezija. Usljed pomenute oboljeli uopšte ne može da se sjeti nekog događaja ili niza događaja koji su se desili u prošlosti.
Mora biti da je tako, mora biti da se tako desilo. Nije prvina, Nikodime. Evo, recimo, pomenuti Milorad. Zar se on ne upire i lijevom i desnom da dokaže da nikada nije priznao genocid u Srebrenici? Zar nije on taj koji povremeno dokazuje, uz veliku podršku ponosnih urednika, da se u Srebrenici desio veliki zločin, ali ne i genocid? Drugi je par montažnih opanaka što je Lemi priznao Senadu Hadžifejzoviću ono čega se danas odriče kao čestiti otac sina kockara.
Internet je nemoguće ukinuti. Bar se Lukač toga nije još dosjetio. A tu, u toj bašti, čovjek može da nađe svakakvoga bilja. Može da nađe, na primjer, i to kako je Dodik u nekoliko navrata tvrdio da njegova stranka nije učestvovala u donošenju zakona o Sudu i Tužilaštvu BiH. Istom onom Sudu i istom onom Tužilaštvu na koje Dodik godinama urla i o kojima neće da održi referendum iako veli da hoće. Ali, šta'š, može da se nađe i to da su upravo poslanici SNSD-a glasali za ove zakone i to zajedno sa kolegama iz toliko odvratne SDA i zaboravljene SBiH.
Mile i Alek nisu rođeni iste godine, nisu im isto tekli školski dani, nisu vođeni na iste svečanosti, a bogami ni od istih bolesti nisu pelcovani. Znaju obojica i te kako šta su i zašto govorili. Lažu da ne pamte. Zaborav, makar odglumljen, poništava stid. Ali, srećom, ne i istinu, ma koliko ona ponekad lažljiva bila.
Goran Dakić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.