Bliže se Oskari, i kao uvijek u ovo doba godine priča o filmu postaje glavna tema. Negdje u drugom planu, nikako i nebitno, ide i priča o upotrebi muzike na velikom i malom ekranu.
Prošle godine na ovom istom mjestu pisalo se o različitim formama upotrebe muzike, a sad bih naglasak stavio na nešto što se zove muzičkom supervizijom.
Naime, čini se da su kompozitori filmske muzike ili zatrpani poslom, ili preskupi ili jednostavno više nisu “in”. Konkretno, pričam o filmu “I, Tonya” koji se bavi istinitom pričom o skandalu vezanom za istoimenu američku klizačicu. Tu se te muzičke supervizije dohvatila kao u još nekim drugim slučajevima Susan Jacobs. Gomilom pjesama iz 70-ih ona je natrpala ovaj film koji sam po sebi nije nešto posebno, izuzev naravno za Oskar nominovane Allison Janney (ženska sporedna uloga), a tek sa ovom kolekcijom inače odličnih pjesama postaje prilično iritantan. Neko će reći, pa šta nije u redu s tim da pjesma sa konkretnim sadržajem prati i podcrtava ono što vidite na ekranu.
Možda i nije jednom ili nekoliko puta, ali ako muzički skor priča praktično istu, paralelnu priču onda postaje baš naporno. Tako da kad na samom kraju začujemo Iggyjevu “Passenger” u sjajnoj verziji Siouxsie and the Banshees to zvuči više kao kraj muka a ne kao pretjerano smisleni simboličan kraj jedne gotovo morbidne sportske i životne priče.
Nešto je bolje kad se muzički supervisor, a opet je to Susan, u velikom HBO hitu “Velike male laži” dohvati nešto manje poznatih Michaela Kiwanuke, Leona Bridgesa ili Charlesa Bradleyja. Budući da su u pitanju manje puštani, samim tim i manje profanisani, autori onda to gomilanje, a nije da ga nema, bude podnošljivije. Ovdje naravno postoji mala ograda a vezana je uz opasku koja stoji ispod ovih kolumni petkom. Tamo se ja zavitlavam sa “statistički zanemarivim brojem” a u stvari meni najdražim krugom čitalaca kolumne. Onima koji su potkovani muzičkim znanjem jer njima vjerovatno najviše smeta ono što i meni, dok oni nešto manje upućeni vjerovatno misle kako je u toj seriji neka super, makar nepoznata muzika.
To se može reći i za još jednu sjajnu HBO seriju, “Vinyl”. Za rokenrol afisionadose, copyright Žikica Simić, ovo je pored odlične storije koja bi funkcionisala i bez tolike muzike i priče o njoj, naprosto ostvarenje vlažnog sna. Savršene rekonstrukcije nastupa Velveta, Led Zeppa, New York Dollsa i dr. sve praćeno nekim mitskim epizodama iz istorije rokenrola su nešto nikad dosad tako dobro prikazano na ekranu. Pojava npr. Grama Parsona u jednoj od scena je već sama po sebi dovoljna za egzaltaciju. Gram, who? E, tu i jeste kvaka, ali ipak u producentskim rukama jednog Micka Jaggera to nije moglo da se otme kontroli pa je rezultat vrhunski.
Da ne bude sad da je peglam samo muzičke supervizore jer je jasno da taj posao nije moguće raditi bez velike muzičke erudicije i naslušanosti, postoje i primjeri kad su se time bavili oni koji prevazilaze čak i takve okvire. Vidi pod – T-Bone Burnett. Ono što je uradio sa “O Brother, Where Art Thou” ili pak sa “True Detective” (opet HBO), gdje je naravno i dopisao originalnu muziku, je pravi doktorat na ovu temu. Sve u svemu, rekao bih da ovaj trend kompilovanja i uklapanja, ma koliko pogođene muzike, mora jednom da stane ili da se makar svede na razumnu mjeru. Stvar jednostavno mora da se vrati u ruke istinskih majstora jer kako kaže uvaženi kolega Sredić, tek kad je zasebno čuo soundtrack Basila Poledourisa za “Conana the Barbariana” shvatio je koliko je taji inače veliki film dobio takvom muzikom.
Za kraj opet malo o mučenoj Susan. U jednoj sceni se čuje i “Gloria” Umberta Tozzija, sama po sebi ne previše bitna pjesma, ali muka nastaje kad se sjetimo kako je ona briljantno uklopljena u finale jednog mnogo manje poznatog, čileanskog filma “Gloria”. A finalni palac na dole je ipak činjenica koju je otkrio Sufjan Stevens. Naime, on je, kao veliki fan Tonye Harding poslao muzičkom supervizoru pjesmu specijalno napisanu za ovaj film. Navodno bilo je isuviše kasno i srušilo bi koncepciju te se odustalo od te pjesme. Kad se sjetimo kako su tri pjesme istog Sufjana obogatile “Call Me by Your Name” Luce Guadagnina onda je jasno da neko nije svoj posao odradio kako treba. Ustvari mislim da je upravo muzika Sufjana, kao i Satiea, Bacha ili Sakamota zajedno sa predivnim pejsažima sjeverne Italije najveći kvalitet ovog dobrog, nikako i epohalnog filma.
Umjetnički proces a naročito njegov krajnji ishod su uvijek riskantna rabota. Nekad zbir savršenih elemenata ne ispadne očekivano isti takav, a nekad upravo po neka nesavršenost učini da cijela stvar klikne i ode u neke nedokučive sfere. Neki od gore navedenih primjera govore ono što i mala djeca nauče rano, od previše slatkiša hoće i zub da zaboli.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.