Pročitam, tako, u zagrebačkom Jutarnjem listu intervju koji je sa kanadskim konzervativnim misliocem Jordanom Petersonom izvrsno vodio Đino Kolega.
Kolega je u uvodnom dijelu formulisao vrlo važnu misao, a to je da je “odbijanje postmoderne da se prigrli sa uvriježenim vrednosnim sistemima, posljedična praznina koja je tim odbacivanjem nastala, zajedno sa protuintuitivnošću poslovično praznog diskursa ljevice, pružilo šansu konzervativnoj retorici da se zaodjene u zavodljivo, gotovo revolucionarno ruho.” Završim sa čitanjem Petersona, koji kao i svaki zabrinuti “čuvar vrijednosti” konfabulira i uopštava, ali kritikujući postmoderno ludilo seksualnih i drugih subidentiteta precizno uočava da “ne valja zaboraviti ni na radikalno desne identitarijance. To je igra istih identitetskih politika s jedinom razlikom što se igralište radikalne desnice nalazi s druge strane spektra.”
I upravo se sjetim kako mi je dobar drug dan ranije poslao YouTube klipove takmičenja mladih retoričara u Bijeljini, a koji bistre o srpskim temama i dilemama od pamtivijeka pa do danas. I šta ćemo tu čuti? Nešto o tome kako nam valja osvježiti to ko smo i šta smo i kuda nam se valja racionalno kretati na geopolitičkoj ploči, a depresivnu autarhičnost i život u, tobože, tradicionalističkom reality showu zamjeniti bavljenjem sobom kakvi zaista jesmo? To jest sobom kao vrlo običnim tupoglavim ljudskim bićima koja moraju uvijek iznova i iznova učiti nove stvari kako bi u svakoj globalnoj dinamici koja nas snađe davala golove, a ne autogolove?
Ništa od toga. Djevojke i mladići suvereno govore o Srbinu “kojem dadoše olovni krst da nosi”, o “zapadnim aždajama” koje “lažu da nas daleko od istoka čeka sjano germansko sunce i bolja budućnost”, o lažima “drugova nečastivih”, za čijim “GMO mrkvicama” trčimo, “o Turcima čije su nam sablje bile blagorodnije od zapadnjačkog blaga”, o tome kako smo “previše tri prsta raširili, da nam kroz njih zviždi zapadni vjetar i režim kojem treba da budemo robovi” i tome slično.
Hajde sada što se ovdje ne radi ni o kakvim promišljanjima, nego o skupu na nivou loše osnovnoškolske priredbe, ili čitanju sastava sa naslovom poput: “I mali narodi su sposobni za velika dostignuća”. Tragedija je daleko kompleksnija. I sastoji se u tome da ovi mladi ljudi, kao očigledno i njihovi mentori (koji su ih nakljukali svečanim varvarogenijskim frazetinama prema kojima se i dominantna retorika 90-tih izgleda kao vrhunac političke filozofije), nisu svjesni da je upravo to lelekanje i prizivanje u život tobožnjih i nikada egzistirajućih tradicija zapravo vjetar zapadnog trenda.
Sa dvije razlike. Nakon pustoši i društvene idiotizacije koju su za sobom ostavili lijevo-liberalni identitaristi i novi inkvizitori pravorijeka i društvene korektnosti u obliku “ljevičarskih” ideoloških think tankova, zapad, iako još nemušto, počinje promišljati o tome kako smo i zbog čega odbacili individualizam. I je li ga i kako moguće uopšte revitalizovati. Druga razlika je u tome da opasne fantazije zapadnjačke radikalne desnice koje se nude intelektualno devastiranim žrtvama politike konsenzusa i zatupljujuće korektnosti, nisu istoga porijekla kao naše lelekanje o boju “Sunca istoka” za lažljivim “zapadnjačkim aždajama”.
Peterson je u intervjuu koji je spomenut na početku nabacio i temu “okupacija lingvističke osnove”. Ako analiziramo lingvističku osnovu mladih bijeljinskih govornika, tu, zapravo ne nalazimo gotovo ništa od radikalnog desničarenja. Već upravo nasuprot. Radi se o staljinističkoj, odnosno titoističkoj paradigmi vanjskog neprijatelja koji vreba i sunca koje nas grije. Nedavno sam baš na YouTube pogledao proslavu Dana mladosti iz 1979. pod geslom “Tito je naše Sunce” i skandiranje “narod, partija, omladina, armija”, a nekada prije toga pročitao i zbirku pjesama “Ime vječnosti” u kojoj se gotovo sva poznata književna imena SFRJ takmiče ko će poetičnije izraziti lojalnost diktatoru koji nas čuva od svih zala.
Potpuno je zastrašujuće da se ono što se nudi kao briga o otadžbini zapravo nije ništa drugo do ispiranje mozga mladim ljudima od strane titoističkih deklamatora, koji su se preobukli u tradicionaliste i zabrinute patriote i koji svojoj novootkrivenoj tradiciji pristupaju sa istim duhom rigidnosti i mračnjaštva. Šta je to srpska alternativa po njima? Očigledno neprestano ponavljanje, “moja patnja je najveća i najbitnija, ne mogu i neću nikada i nikome oprostiti i biću tužan, očajan, naporan, depresivan i dosadan do kraja života.”
Tradicija? Pravosavlje? U ovim deklamacijama nema ni traga tome, budući da je ovdje riječ da se sujevjerja iz srednjovjekovnog i osmanskog doba bogoslovske nepismenosti većine srpskog sveštenstva (i na njima zasnovani zilotizam) prikažu kao norma bez koje ćemo propasti. Radi se, doslovno, o žudnji za Staljinom koji treba da s kompletnim narodom nastavi svoj intelektualni koitus, noseći doduše prezervativ sa likom Vasilija Kačavende. A zapadne aždaje? Nastavimo li se protiv njih “boriti” na ovaj način, ona će se uskoro voditi jedino na sljedeći način: “Lažu zapadne aždaje da nas daleko od istoka čeka toplo germansko sunce. Pozdrav za familiju i ako može Ceca. Dragan iz Offenbacha.”
Vuk Bačanović
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.