Pa i nije prošlo tako mnogo, svega 15 mjeseci otkad sam posljednji put pisao o mom najdražem bendu.
Stvarno sam se dobro kontrolisao, jer mogao bih ja svakog petka o njima. Uostalom, kako mi prvi redovi ovi kolumne opasno mirišu na neko ludilo, hajde onda da potpuno skromno i nimalo egocentrično citiram mene divnog i dio te kolumne od 2. 12. 2016: “To je ujedno i objašnjenje koja to sila pogoni ljude u sedamdesetim godinama da se lomataju po avionima, hotelima i izlaze toliko puta na ogromne pozornice, ali i male klupske scene, da odsviraju neke od najboljih koncerata koje možete da vidite. Novac to sigurno odavno nije, ostaje samo, nekom banalan, a u stvari suštinski odgovor – ljubav.
Ko je stajao one julske večeri prije devet godina na Ušću, i gledao Keitha kako bez gitare pjeva: ”You got my heart, you got my soul, you got the silver, you got the gold” ne treba dalje objašnenje.”
Čemu sve ovo? Ako iole pratite vijesti o rokenrolu već znate da će Stonesi opet na turneju. To dovodi do neopozivog zaključka da im je ime pogrešno i da ga je već nosio jedan drugi, sjajni bend – The Animals. Zaista, teško je objasniti da ljudsku vrstu pogoni neka njoj svojstvena energija pa otud i dumam da je tu upletena neka vudu rabota. Jer zamislite samo vaše očeve i djedove, doduše možda zbog načina života više ubijene, kako za početak uopšte kače gitare oko vrata, a kamoli da još špartaju po bini puna dva sata i tako iz večeri u veče. Materijal od kojeg su napravljeni Mick, Keith, Charlie i Ronnie je ipak sa neke druge planete, valjalo bi ih testirati na kriptonit, pa ako počnu da se trzaju onda je to i posljednji dokaz da su u pitanju Supermeni a ne ljudi. S tim što se ne bih kladio da bi Keith i trepnuo, taj je probao sve što se probati moglo.
Činjenica da Stonesi i dalje sviraju, osim što je, da se ne lažemo, neobjašnjiva ima i svoje dodatne dimenzije. U vremenima kad se polako ali sigurno gube svi simboli svijeta na kakav smo navikli, njihovo trajanje je prava utjeha, ma koliko i njoj mora doći kraj. Redove koje upravo čitate ne biste mogli da nije portala koji neumoljivo brišu pred sobom papirna izdanja. I uzalud se vi bunili i kleli u papir, njegovo šuštanje i miris, pitanje je skore budućnosti kad će imperativ brzine i praktičnosti naprosto pomesti staru dobru hartiju. Ovih dana čitamo, naravno na Netu, kako je i jedna od temeljnih rokenrol institucija, „New Musical Express“, NME, završio svoju višedecenijsku misiju u kojoj je presudno uticao na promociju nekih velikih zaokreta i trendova u rokenrolu. I ma koliko je to zadnjih godina bio prilično konfuzan magazin njegovo mjesto je izgledalo neupitno. Ta mu koncepcijska lutanja možda i ne bi došla glave, ali digitalno izdanje definitivno jeste te će tako nastaviti da živi samo u tom obliku.
Kad smo već kod života i umiranja, jedna kratka vijest me je ponovo vratila u svijet Rolling Stonesa. Tužna crtica o preranoj smrti sarajevskog ginekologa Nedžada Narkaša možda i ne bi privukla moju pažnju jer toliko je takvih neočekivanih smrti oko nas u zadnje vrijeme da naslov nije govorio da je ispraćen uz pjesmu upravo Rolling Stonesa. I dok mi je u trenu kroz glavu prolazilo šta su to, zaboga, mogli da puste u takvoj prilici, na sarajevskim Barama, da li možda „Miss You“ ili „Waiting on a Friend“, tekst je brzo ponudio i odgovor. Taj je odgovor a radi se o „Sympathy for the Devil“ čak izmamio i osmijeh na moje lice.
Dobri doktor, a pretpostaviti je da je to bila njegova posljednja volja, se nasmijao smrti u lice. Ne samo njoj nego i uštogljenim obzirima i nepisanom pravilu da ne bi valjalo veličati Sotonu, pogotovo ne na mjestu koje kako god okrenete ima vjerske konotacije. Bio je to doktorov finalni potez, šah-mat dami u crnom sa kosom u ruci, taman kad je pomislila da je trijumfovala bez ostatka.
Na susret sa tom istom damom spremaju se i momci sa početka ovog teksta, ali čvrsto odlučni da to bude na nogama. Uostalom, ona im je toliko puta dahtala za vrat tako da su već pomalo i oguglali na njenu neizbježnost. Znao je to i doktor, jer tamo se lijepo kaže: “It’s the nature of my game!“
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.