Ljubavna priča koja se odvija u unutrašnjem pejzažu dvoje ekstremno ekscentričnih ljudi, a u kontrastu sa realnošću okrutnog svijeta u kojem živimo, “O duši i tijelu” (On Body and Soul) je, i pored eksplicitnih scena koje ga krase, izrazito idiličan i na sebi svojstven način romantičan film.
Premisa filma i brutalne scene kojom je mađarska rediteljka Ildiko Enjedi odlučila da ga otvori je tu da vas šokira i, u mesarskom smislu i maniru, doslovno pripremi i smekša za scene koje slijede i u kojima je cilj neprimjetno uplivati u nevjerovatnost ljudskog ponašanja i začudnost odnosa između dva centralna lika, Endrea (Geza Morcsžnyi) i Marije (Alexandra Borbely).
Začudnost o kojoj govorim se oslikava u postojanju zajedničkog sna u kojem se njih dvoje, u početku bez znanja, a kasnije vrlo svjesno, svaku noć, bez izuzetka, sastaju kao jelen i košuta. Tako snovi, za ovo dvoje introvertnih i izgubljenih ljudi, postaju jedino mjesto unutar kojeg mogu ispoljiti svoja osjećanja i biti potpuno svoji. Smješten u klaonici, gdje Endre i Marija rade, on kao upravnik, a ona kao kontrolor kvaliteta, film nas uvodi u prostor iza (plastične) zavjese, prikazujući nam eksplicitne scene porijekla mesa koje većina nas nerijetko jede.
U kontekstu ovakvog filma, u kojem se ljubav između njegovih glavnih likova formira u zajedničkom snu i kroz manifestaciju životinja scenografska postavka za koju se autor opredjeljuje višeznačna je. Prije svega, stavlja nas u poziciju unutar koje nemamo drugi izbor do apsorbovati svakodnevni paradoks komercijalnog nasilja koje je, kao i sam rad u klaonici, često ekstreman, lišen emocije i potpuno rutinski, tjerajući nas da, ako ništa, barem u mislima i za vrijeme gledanja filma na sebe primimo krivicu za sveprisutnu degradaciju ljudske duše. U suprotnom, dio smo problema.
Cijela koncepcija ovog filma je jedna snažna estetika, koja na vrlo vješt način stavlja u jukstapoziciju ekstreme – ekstremno nasilne scene sa nijansiranim lirskim i prefinjenim susretima dvoje protagonista, radni prostor klaonice sa čistom i minimalnom menzom, lik starijeg Endrea sa mlađom Marijom, čija je naivnost i nevinost dodatno podcrtana njenim ekscentričnim insistiranjem da posjećuje dječijeg psihologa. Autor na ovaj način postavlja velika pitanja svih onih suštinskih problema i tema koje vrlo lako i inercijski guramo pod tepih, a koje karakteriše toliko dijametralna razlika sa realnošću života u kojem živimo, ili bolje rečeno, kojem smo se prepustili. Sve te tanane niti koje sačinjavaju dušu su ovdje stavljene u veliki kontrast sa svim onim materijalnim, koje je manifestovano kroz tijelo, ne samo ljudsko (sjetimo se samo da Endre ima fizički deformitet), nego i životinjsko, te cijeli taj proces bezumne, inertne i isprazne tjelesnosti.
Mađarska kinematografija u posljednjih desetak godina ima tendenciju da za svoj izraz koristi jedan intenzivan, pa čak i nasilan jezik, nešto što bi mogli da nazovemo i mađarsku verziju nekog filmskog New Weird-a, kroz autore kakav je, na primjer, Jirži Palfi sa svojom Taksidermijom, i drugi, te se ovaj film uklapa u tu školu. Ono što ga izdvaja je, sa druge strane, jedna pročišćena verzija te estetike, koja se manje oslanja na šok, te svoje ekstreme bira dosta pažljivije, konciznije i, prije svega, preciznije. Scena u kupatilu tako postaje istovremeno i tragična i komična, gdje fenomenalna gluma Aleksandre Borbeli dolazi do izuzetnog izražaja, bojeći ovu bizarnu situaciju humanim i nadasve osjećajnim tonovima.
Isto tako, scene klanja krava su režijski i montažno diskretni kontrapunkti cijeloj priči, koji joj jednom hirurškom preciznošću daju onu pravu težinu koja se postepeno pomalja iz nečega što na prvi pogled izgleda kao jedna lagana i neobična ljubavna priča, a zapravo postaje jedna studija čovjeka u savremenom društvu, te njegove istinske humanosti, te, na samom kraju, položaju i odnosu prema ljubavi.
“O duši i tijelu” je jedan od onih filmova koji zrače svojom iskrenošću, neposrednošću, te hrabrošću da se u koštac uhvati sa velikim temama, ali na jedan nepretenciozan način, pun čistih emocija i istinske humanosti. Njegova snažna kinematografska estetika samo ide u prilog tom, slobodno možemo reći, novom vidu tretmana društvenih fenomena, gdje se čak i nasljeđe pričanja priča pojavljuje u jednom minijaturnom omažu basni – u scenama gdje životinje preuzimaju ljudske emocije, ili pak, ljudske emocije bivaju opisane kroz najogoljeniji prikaz odnosa životinja. Ovaj postupak možemo pripisati i autorovom stavu o identitetu koji čvrsto stoji na svojim nogama, znajući gdje su mu korijeni, a opet u visinama najtanjih grana priča svoju posebnu priču, autentičnu, čudnu, simpatičnu, istovremeno laganu i tešku, jednom riječju – ljudsku.
Ocjena: 5/5
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.