Osobita ludost prvog predsjednika Republike Srpske i osuđenog ratnog zločinca se ogledala u pridavanju mesijanske važnosti vlastitim riječima i trud oko naročite teatralnosti pri njihovom izgovaranju.
Od, “Nije vam dobro ovo što radite”, do “Siti burns lajk tamjan in d črč”. I sve bi se to i moglo – a jednog dana vjerovatno i hoće – komediografski prikazati, poput “Hilmijinog konaka” Emira Hadžihafizbegovića, e da ta ludost nije imala za posljedicu desetine hiljada mrtvih ljudi, koji su bili krivi samo zbog drugačijeg imena i prezimena. No, kako je humor često katarzičan do mjere da liječi od opsjednutosti demonima i traumama prošlosti, u trenutku kada oni postaju gorivo za zatupljenost i pretakanje iz šupljeg u prazno, zamislimo jednu epizodu “Radovanovog konaka”, ili barem “Radovanove male klinike” u kojoj dotični ima priliku da psihoanalizira grad koji je gorio kao “tamjan in d čurč”.
Karadžić bi svakako našao zadovoljštinu svojoj narcisoidnosti i zluradosti. Jer bi se našao u košmaru koji kao da je proistekao direktno iz njegove glave, na osnovu kojeg je gradio Republiku Srpsku. Međutim, on to ne bi sagledavao kroz samokritiku. Već bi kod drugih najviše mrzio i šikanirao ono što je u njemu. Uskogrudost, tupost, sklonost odstrijeljivanju ljudi koji nisu skloni uljepšavanju košmarnih odnosa zasnovanih na skandiranju dvije ili tri rečenice trenutno vladajuće ideologije. Nemogućnost da se mitovi o vlastitoj veličini, koji su odavno prestali biti mitovi, već su od silnog samoubjeđivanja da to nisu postali stvarnost egomanijačkog kulturološkog obrasca, okušaju u susretu sa činjenicama.
A to su mitovi jedne vječno male sredine. Nešto izgrađenije da bi bila Vlasenica, ali uvijek malene da prevaziđe ono nešto malo više od kasabice nadomak ničega. Mitovi male sredine, koja je mislila i još uvijek misli, da može glumiti veliki jugoslovenski sistem u kojem je i došla do stadija da bude “malo više od kasabe”, ali nije bila dovoljno zrela da shvati da bez tog sistema može samo nazadovati. Ili da reklamiranje provincijskog prosjeka i gluposti kao nečega što nisu ima svoju cijenu. Svaki napumpani ego na kraju skrši staklene noge na kojima se kreće. Pa tako i svaka kultura koja se svede na opsjenu o vlastitoj veličini kad tada uništava svoje tanašne udove. Ali i kada je već u blatu, ne odustaje od onoga što je u blato dovelo, te se bespomoćno i tragikomično u njemu valja.
Te onda od raznih trivija mora stvarati privid velikih i bitnih događaja. Neko je napisao ideološki nepopularan status? Organizujmo pogrom, iako se radi o fantastično nebitnom činu. Neko je poslao neumjesnu poruku staroj prijateljici, hajde da proizvedemo problem i organizujemo pogrom o kojem piše region. Neki profesor na Filozofskom fakultetu malo više pije, pa razni, krvi žedni, desničari vrše nad njim harangu? Niko neće primijetiti da su se, zapravo, poslužili obrascom kojim se služe tobožnji kritičari desničarskih obrazaca. I da, naravno, opet će se sve svesti na triviju. Na mahalski sukob u kojem niko ne zna gdje počinje sukob na osnovu površnog shvatanja ideologije, a gdje se nastavlja u čisto ličnim obračunima i animozitetima maloga mjesta. U kojem je jedan od glavnih mitova onaj o ultimativnoj moralnosti i neokaljanosti. Koji često poprima oblik samoubjeđivanja o nadideologijskom poštenju, a ono se, uglavnom, dokazuje kroz izljevanje žuči na one koji taj ideal, navodno, nedovoljno shvataju. Jer. zapravo, shvataju da u svijetu, pa i bližem okruženju postoje kompleksniji poduhvati i mišljenja od organizacije Olimpijade i pravovjernog shvatanja perioda 1992-1995.
I na kraju, šta naš lik iz humorističnog komada budućnosti, ludi Radovan vidi? Jedno tužno mjesto ljudskih grupica koje nisu toliko različite pameti, ali međusobno ne razgovaraju u ubjeđenju da ta njihova ubjeđenja radikalno mijenjaju svijet i da će kontakt sa drugom grupicom na najstrašniji način narušiti umišljeni sklad. To je malo mjesto ljudi koji se vječno hvataju za vratove i jedni drugima temeljito uništavaju živote, ubjeđujući se, pri tome, da žive ljudsku harmoniju. I da se svaka od tih grupica bori upravo za to – hramoniju, koju je ova druga izdala. “Nije vam dobro ovo što radite”, ponovio bi u sebi, sretan što se radi upravo to i demonski se nasmijao, duboko svjestan da to upravo ono “dobro” koje je oduvijek bivalo u njemu samom.
Vuk Bačanović
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.