“Trg” (eng. The Square) švedskog reditelja Rubena Ostlunda je nevjerovatna satira i kritika savremenog društva kroz prizmu i interpretaciju savremene umjetnosti.
Apsolutni pobjednik godišnjih Evropskih nagrada za film (European Film Awards), dobitnik nagrade Palme d'Or u Kanu i jedan od nominovanih kandidata u kategoriji “Najboljeg stranog filma”, na ovogodišnjoj dodjeli nagrada Akademije (Oskar), film prati Kristijana (Claes Bang), kustosa Muzeja savremene i moderne umjetnosti u Stokholmu, na njegovom putu iskupljenja i transformacije iz mase u pojedinca.
Izuzetno smiješan, duboko uznemirujući “Trg” postavlja niz pitanja na koja često odgovor ne želimo čuti, slikajući svijet u kojem živimo kao svijet nastanjen kukavicama i beskičmenjacima, čija su sva čula otupila toliko da više uopšte ne reaguju ili, ako reaguju, onda to rade samo i isključivo u čoporu.
Koristeći se novom instalacijom pod nazivom Trg ili Kvadrat, “svetištem povjerenja i brige unutar kojeg svi dijelimo jednaka prava i obaveze”, Ostlund kao glavnu studiju slučaja uzima upravo taj privilegovani svijet razmaženih i bogatih, superiornih kvazi-intelektualaca i medijskih magova, eksperata, novinara, umjetnika, direktora, kustosa i svih onih koji ga čine. Riječ je o imenima sa pozivnica za koktele sa kojima u privatnom životu ne želite imati ikakav kontakt i gdje umjetnik koji izvodi performans majmuna ima u sebi više ljudskog nego kompletan auditorijum koji ga sa strahom i gađenjem netremice posmatra.
U samom centru zapleta ovog filma nalazi se mobilni telefon kustosa kojeg kroz film pratimo i na krađu koja se dešava u centru Stokholma u trenutku kada u moru indiferentnih ljudi Kristijan odluči da bude jedan od onih koji će stati na trenutak i pomoći sugrađanki u nevolji. Pomoć, saosjećanje i gest dobročinstva je tako ovdje ne samo kažnjen, nego će u seriji nevjerovatnih događaja dovesti do niza loših odluka i još gorih rezultata koji će u nekom trenutku doći do eskalacije. Uostalom, to je tema kojom se Ostlund često u svojim filmovima i bavi.
U nastojanju da ispravi nepravdu koja mu je nanesena, Kristijan odlučuje da pronađe svoj telefon po svaku cijenu, čak i kada ona podrazumijeva odlazak na periferuju grada u takozvani prostor socijalnog stanovanja naseljenog migrantima (odnosno izbjeglicama) iz onih dijelova svijeta pogođenih najrazličitijim prirodnim i društvenim kataklizmama, jer, ko bi drugi bio kriv za krađu ako ne oni. Stereotipno prikazivanje i tretiranje ljudi koji potiču iz drugih kultura ovdje je dovedeno do bizarnosti. Ne znajući tačno u kom stanu se njegov telefon nalazi, Kristijan se, u činu ludosti, koja je istovremeno tako oslobađajuća, odlučuje da optuži sve stanovnike zgrade koju je GPS locirao kao njegovu tačnu destinaciju. Bez izuzetka. Tokom nekoliko minuta te “kobne” večeri, obilazeći od stana do stana, sprat po sprat, Kristijan svima ostavlja jedno uniformno prijeteće pismo tvrdeći da zna identitet lopova i zahtijevajući da mu se telefon vrati inače…
Ova priča, koja se otvara Kristijanovim tragikomičnim dijeljenjem letaka po zgradi u problematičnom dijelu grada, rezultuje jednom velikom parabolom o društvenim odnosima i iskupljenju, kako u Stokholmu tako i drugdje, jer je primjenjiva zapravo na bilo koje savremeno (klasno) društvo, bilo da je riječ o razvijenim zemljama ili zemljama takozvanog “trećeg svijeta”. Ta parabola ovdje svoje otjelotvorenje dobija u liku dječaka koji se, nepravdeno optužen, obrušava na Kristijana zahtijevajući od njega zadovoljenje i odmazdu, dovodeći ga pri tom u još više neprijatnih i bezizlaznih situacija, kojih je ovaj film prepun i koje kao lajtmotiv koristi da bi podcrtao nesigurnost i fragilan položaj uljuljkane visoke klase kad god se nađe makar i milimetar van svoje zone komfora. Ovaj obračun sa dječakom, vrlo vispreno formulisan kao obračun velikog i malog čovjeka, odslikava sve one odnose iza fasade takozvanog razvijenog svijeta, gdje još uvijek biti stranac i imigrant itekako podrazumijeva i pregršt predrasuda koje se i dalje guraju pod tepih.
Kristijan ipak dolazi do trenutka prosvjetljenja i želi promjenu, želi da se iskupi zbog počinjene nepravde, ali u trenutku kada želi doći do njega, već je kasno, jer ni on i njegova porodica više nisu tu. Ovaj antiklimaktični momenat podcrtava težinu problema o kojima autor govori i uspavanost savremenog društva, kao i stvarne, realne posljedice koje život visokih klasa proizvodi u onim nižima.
Preispitujući tanku liniju i sučeljavajući njihove duboko iskrivljene ideje o ljubaznosti, odgoju i maniru, znanju, moralu, etici i svijetu koji ih okružuje, sa ludilom u koje su se spremni baciti ne bi li zadržali poziciju i udobnost života na koji su navikli, Ostlund slika jedan prilično tačan svijet, izopačeni svijet vječite nepravde, nelagode i neprijatnosti. Sve u njemu je lažno; od same umjetnosti, preko odnosa do osmjeha, iza kojih se uvijek krije sitni lični interes.
Ocjena: 5/5
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.