Jedna od lekcija koju sam naučio dosta kasno u životu jeste da se ne treba odricati ili prodavati ono što vam iz nekog razloga nije bilo interesantno ili vas je pak bilo sramota da vam to neko vidi u kolekciji.
Tako sam i ja nekad davno u najcrnju rupu sakrio kompilaciju hitova Eltona Johna na čijem omotu on pozira kao igrač kriketa. Ta se nikako nije uklapala u moju pravovjernu rokenrol kolekciju makar sam se trudio da dokučim šta je razlog njegove već tada, krajem sedamdesetih, enormne popularnosti. Trebalo je da dođu Bugari i uopšte pirati raznih boja pa da zaronim u kompletnu diskografiju sa naglaskom na seriju ubitačnih albuma iz perioda 1970-1973. a to su bili “Tumbleweed Connection”, “Madman Across the Water”, “Honky Chateau” i “Goodbye Yellow Brick Road”.
Tek tu se moglo sagledati i čuti koliko je cirkuski imidž samo sredstvo za privlačenje pažnje, naročito u tim godinama kad je bilo otvoreno prvenstvo u visini potpetica i količini šljokica. Ispod toga plutale su neke istinske drame i bolne pjesme. Gotovo jednako važan element i protivteža nezaboravnim melodijama koje je stvarao Elton bili su stihovi Bernija Taupina. Ta je kreativna osovina potrajala sve do danas, dakle punih 50 godina, a upravo ovih dana njih dvojica su se dohvatili vrlo interesantnog projekta.
Naime, svakome je pripao zadatak da odabere set pjesama koje su zajednički potpisivali te da ih podijele različitim izvođačima. Kad kažem različitim onda to zaista i mislim jer su se u “Eltonovom taboru” našli npr. Pink, Lady Gaga, Miley Cyrus,…. a u “Bernijevom taboru” Willie Nelson, Emmylou Harris, Chris Stapleton…
Već na prvu vidi se neka osnovna linija koja povezuje izvođače pa bi se moglo govoriti o pop i o country (Americana) albumu. Ono što, samo uslovno jeste iznenađenje je to da su suprotno očekivanjima ovi drugi briljirali dok su prvi, površinski gledano bliži Eltonu, prilično zakazali.
Da bi informacija bila potpuna treba reći da se još tamo 1991.godine ovaj dvojac poigrao na sličan način pa smo tada dobili “Two Rooms” sa šesnaest izvođača među kojima su prednjačile a ko drugi nego Kate Bush i Sinead O’ Connor koje su “Rocket Man” i “Sacrifice” pretvorile u nešto samo njihovo.
U današnjoj kolumni bavićemo se pojedinačnim doprinosima na prvom albumu koji se zove “Revamp: Reimagining the Songs of Elton John and Bernie Taupin”. Pored gorenavedenih izvođača na njemu su i bendovi koje ja zovem uslovnim rokenrolom, The Killers, Coldplay ili Mumford & Sons. Negdje izmedju su Florence & The Machine, Queens of the Stone Age meni mnogo draži, ali su se i oni utopili u prosjek koji dominira ovim albumom. To, moguće, i jeste glavni problem cijele ove “tribute to” priče. Dakle šta je to što bi nas trebalo privući, osim puke znatiželje, da slušamo ove a ne originalne verzije?
Tako su Coldplay jedino uspjeli da izvornih 10 minuta “We All Fall in Love Sometimes” skrate upola i da ona sad zvuči kao recimo Sting u “Moon Over Bourbon Street” što i nije baš preveliko dostignuće. Slično važi i za Eda Sheerana koji se dohvatio “Candle in the Wind”, ali ni sa blizu onoliko patosa za koji je Elton velemajstor, bilo da je u pitanju ona originalna posvećena Marilyn Monroe ili ona kasnija za Lady D. I uopšte previše je tih pjesama koje zvuče rutinski kao da se izvođači poput Miley Cyrus ili Allesie Care šetaju kroz svoju baštu i bez želje da daju nešto novo, kao gorepomenute Kate i Sinead.
Možda sam ja taj old-fashioned guy koji voli da zna ko mu pjeva, muško ili žensko , ali ovdje je problem i to što npr. Mary J. Blige ili Lady Gaga zvucce više muški nego Elton sam. I dok je Crna dama to bar uradila korektno, Lady je stalno na ivici falša pa je to možda i najgrđi momenat ovog albuma. Kažem možda jer je žestoka konkurencija prisutna u vidu samog Eltona koji se zajedno sa Pink i Logicom dohvatio kasapljenja “Benny and the Jets” koja kao za nevolju otvara album pa nekako presudno utiče na kasniji utisak.
Da ne bude da ovdje ništa nije vrijedno pažnje izdvojio bih duet Q-Tipa i Demi Lovato “Don't Go Breaking My Heart” koji je dobio svježe ruho. Kako je bilo moguće da taj izbor nove garderobe bolje odradi tekstopisac od samog kompozitora i izvođača ostaje dilema, ali 50 godina staža uvijek može da posluži kao adekvatno opravdanje. O tome kako je Bernie trijumfovao dajući savršen materijal u ruke ljudima koji su znali šta sa emocijom koju on nosi, dakle Americana izvođačima više narednog petka.
Stay tuned for more…
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.