Evo nas na početku ove antologijske kolumne, a ona je to po tome što se po prvi put dešava da se nadovezuje na prethodnu.
Ako ste zaboravili ili vas mrzi da tražite pisali smo o albumu obrada pjesama Eltona Johna, i to njegovog prvog dijela sa podnaslovom “Revamp”, a sada je red na drugu isporuku pod nazivom “Renovation”. Već u ovom naslovu leži možda najbolja odrednica onog što smo tamo našli, a to su neke jako dobro poznate pjesme koje je Eltonov tekstopisac Bernie Taupin dao u ruke ekipi koja nije bila očekivana, za razliku od onih sa “Revampa”. Rekli smo prošli put da se nisu baš previše proslavili a sad da vidimo kako su, gotovo listom, country – rockeri odradili svoj domaći zadatak.
Vezana vijest:
Na prvi pogled riskantna ili pogrešna Taupinova procjena se ustvari pokazala savršenom logičnom. Jer njegovi tekstovi su kad ih posmatrate odvojeno od Eltonove muzike čista Americana. Preciznije, ta melodrama koja dominira cijelim Eltonovim opusom (OK, ne uvijek, “Crocodile Rock” teško da je tužna pjesma), svoj savršeni ekvivalent ima upravo u countryju sa druge strane Atlantika.
Tu bi negdje trebalo da se krije suštinsko objašnjenje za one koji ne vole ni Eltona ni country (Americanu) zašto je to sve skupa tako dobro. Naime, napisani su milion pjesama o svemu i svačemu, ali najveći dio njih, kako i treba, o ljubavi. Nesrećnoj ponajviše, jer sve prave ljubavi su tužne, reče to i pjesnik omiljen u Banjaluci. Jasno je da namrčenim, ozbiljnim, u kožu i lance utegnutim rokerima to zvuči kao šećerlema ili, ako tako volite, kao narodnjak. OK, pisao sam već da “Eh, da mogu poslati joj suze, suze bi joj rekle sve” jeste izvorni country, ali teško da ima nešto loše u tome da neko opjeva ona stanja u kojima se svako od nas bar jednom našao u životu.
Kad na to dodate da su to otpjevali neki od najvećih glasova moderne muzike kao George Jones, Johnny Cash ili Emmylou Harris onda je samo površnost pristupa moguće prihvatiti kao opravdanje za nipodaštavanje. Jasno je da je imidž bio i jeste jedan od odbijajućih elemenata, kako kod Eltona tako i country muzičara, ali to ne smatram baš pretjerano ozbiljnim argumentom. Ako bi po tome sudili ni oni sa nitnama po sebi nisu baš shining example. Završiću ovaj uvod sa još jednom konstatacijom da je ukrštanjem countryja sa rokenrolom, bluegrassom, bluesom i čime sve ne, nastao čitav niz rukavaca koji u slengu zovemo Americanom i ubjedljivo je, uz sav manirizam koji je vremenom počeo da ga prati, najvitalniji rokenrol pravac zadnjih barem 30 godina. S punim uvjerenjem bih rekao, to i jeste ono što je ostalo od rokenrola.
E, sad, “Renovation”. Iako postoji pravilo koje kaže da se prezentacija i uopšte neki prikaz nikad ne započinju onim što je loše, ja bih ipak tim redom. Iz prostog razloga što je toga ovdje tako malo, pa bih izdvojio prilično beskrvno čitanje jedne od Eltonovih možda i najemotivnijih “Sacrifice” od strane Dona Henleyja. Zbog slične ravnine u interpretaciji otpisao bih i Dierksa Bentleyja i njegovu obradu “Sad Songs (Say So Much)”. Miley Cyrus koja se jedina pojavljuje na oba albuma se nije obrukala u “The Bitch Is Back”, ali daleko je to od one dinamike koja je krasila original.
Poslastice su mnogo brojnije. Prva od njih je djelo Brothers Osborne koji su “Take Me To The Pilot” tako funky zapržili da je i inače dobar original koji je btw. pljunuti “The Band” i recimo “Rag Mama Rag”, sad dobio neku dodatnu žestinu koja se onomad nije prepoznavala. Kad smo već kod energije Miranda Lambert je u “My Father's Gun” pokazala zašto je s pravom perjanica najnovijeg talasa countryja, baš kao i njena zemljakinja, Teksašanka, Kacey Musgraves koja je dostojno prati u “Roy Rogers”.
Stara garda je posebna priča. Rosanne Cash, Emmyloy Harris i Willie, ne treba ni pisati koji, su kreirali jedan ugao unutar ovog albuma kojem se jednostavno ne može naći mane. “This Train Don't Stop There Anymore” jeste tužna pjesma, ali tek kad kad to Rosanne & Emmylou otpjevaju onim svojim anđeoskim glasovima otapaju se i najhladnija od srca. “Border Song” je deda Willie iz izvornog gospela sa sve horom potpuno ogolio i sveo na bazu, u kojoj ono njegovo skoro pa šaputanje zvuči kao bitna i opravdana promjena.
Negdje između smjestio se redovni favorit ove kolumne, pogađate, bradonja sa glaščinom, Chris Stapleton. Ovdje se oprobao u “I Want Love” i ne znam zašto bih trošio vaše vrijeme i pisao da je to uradio moćno. Možda jedino da se osvrnem njegovu svima znanu saradnju sa Justinom Timberlakeom gdje je demonstrirao zašto je bio neophodan onaj uvodni dio kolumne. Justinu priznanje za mudrost i hrabrost što je angažovao boljeg od sebe, znajući da će zazvučati tanušno pored njega, ali ta je pjesma pokazala ono što se u našem narodu kaže “ko traktor vozi a ko kapiju otvara”.
Taj duet i ovaj album pokazuju da je emocija ono što se računa. Pakovali je u šareni papir ili ne, ona na kraju nađe načina da vas dodirne. Kad se to desi, ne vrijedi glumiti namćora, dovoljno je samo priznati je i prepustiti joj se. Onda svijet postaje ljepše mjesto za biti u njemu.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.