Sjećam se, ima tome i više od 10 godina da su trojica mladih krvoločnih sadista u sarajevskom tramvaju ubili 17-godišnjeg Denisa Mrnjavca, zabivši mu čakiju u stomak.
Par dana nakon toga, masa Sarajlija, uglavnom navijača i srednjoškolaca opkolila je sjedište kantonalne vlade u Sarajevu. Razbijali su ukrasni kamen sa trotoara i iz obližnjeg parka i njime nemilice zasipali zgradu. I ja sam bio među njima. Mladi nabrijani novinar. Podržavao sam njihov postupak. Štaviše, bilo mi je drago što vlast konačno biva kažnjena na taj način. Smatrao sam da treba biti još radikalniji. Masa je zahtijevala da ondašnji premijer katona, Samir Silajdžić da ostavku zbog bezbjednosne situacije u gradu i nepostojanja adekvatnog doma za maloljetne delinkvente.
Izbezumljeni, goteskni, čovjek je demonstrante nazvao ruljom. Na granici histerije je “obznanio” da od ostavke nema ništa i da je njegov osmogodišnji sin doživio traumu i govorio mu: “Babo, bojim se!” Nemalo poslije toga, Silajdžić je dobio nadimak “babo”, a parola “Babo, bojimo se!” jedna od glavnih na protestima koji su se organizovali na sedmičnoj bazi. Na koje je sedmično, tražeći premijerovu ostavku, dolazilo sve manje i manje ljudi, dok nisu potpuno odustali. Denis Mrnjavac je ostao simbol društva u kojem pametni i nenasilni moraju strahovati ne samo kako će živjeti, nego da li će uopšte živjeti ako zasmetaju zlom frustriranom oku. Ali je barem dobio sudski epilog, a ubice koje su ubrzo uhvaćene su i osuđene na dugogodišnje robije.
Slučajevi Banjalučanina Davida Dragićevića, kao i, ranije, Sarajlije, Dženana Memića su međutim još mračniji. Ne samo zbog toga što ubice nisu pronađene, već i zbog toga što propusti u istragama ostavljaju mjesta za svakojake, više ili manje utemeljene spekulacije.
I upravo zato su svaki protesti dobro došli jer su često jedini štit od takvih aždaja. I bez sumnje mogu pomoći da se učmale i bahate institucije uzdrmaju do mjere da suzbiju uticaj bahatih.
Međutim, daleko od toga da su ova dva mladića jedini slučajevi. U Sarajevu od 1992. do danas nije riješeno 38 slučajeva ubistva, a u Banjaluci, prema dostupnim podacima, čak 28. To svakao znači da slučajeve ili nije moguće riješiti, ili naprosto ne postoji volja da budu riješeni, jer trag vodi ka ljudima koji imaju tu privilegiju da budu iznad zakona, ili zaštićeni demonskim mrežama “duboke države”, koja, iako plitka, može funkcionisati kao država u državi.
I zaista nema ništa gore od činjenice da u raznim krajevima svijeta možete biti ubijeni, a da se nikada ne sazna ko je to uradio. Da u raznim dijelovima SAD-a policija i dalje Afroamerikanca ubije “iz samoodbrane”, samo na osnovu pretpostavke da drži pištolj. Da u Italiji, dakle u sred EU, Camora može učiniti da vas pojede mrak i da vas ni sam rimski papa ne može spasiti. Da ne govorim šta vam se može zbiti u Turskoj, Rusiji, pa čak i slobodarskim zemljama poput Francuske i Njemačke (u kojoj je evidentno da su dijelovi obavještajnog podzemlja štitili ubice migranata), ako se nađete na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme, a zamjerili ste se pogrešnim ljudima. Strukture svih vlasti i država su veoma kompleksne i zapravo jezivi sistemi poput aždaja sa tristo glava.
I upravo zato su svaki protesti dobro došli jer su često jedini štit od takvih aždaja. I bez sumnje mogu pomoći da se učmale i bahate institucije uzdrmaju do mjere da suzbiju uticaj bahatih. Ali kao nekadašnji učesnik protesta, pa čak i neko ko ih je predvodio, takođe znam da je veoma opasno kada neki događaj postane triger za eskalaciju različitih frustracija i opsesija koji sa konkretnim događajem nemaju nikakve veze. Kada dežurni moralisti i apokaliptičari, najčešće iz najbeskrupuloznijih političkih razloga, zloupotrijebe bol i užas roditelja, kao i iskren sentiment ljudi prema ubijenom građaninu i sinu.
I kada pravda koja se zahtijeva i mora biti zadovoljena postane podloga za neostvariva obećanja. Poput onog da će bilo koja vlast, preko noći, stvoriti sistem u kojem neće biti paralelnih struktura i neriješenih ubistava. Davide i Dženane, vi ste, bez ikakvog pretjerivanja žrtve “na tron bića svijetskoga”. Svako društvo koje pretenduje ka zdravlju mora se na svaki način boriti da se vaše ubice pronađu i kazne. Ali i ne dopustiti drugim nepojamnicima, kojima nije ni do vas, ni do bola vaših roditelja, već do njihove priče u kojoj ste vi samo sporedne ličnosti, da unište svaku pretpostavku za to. Odnosno da vas svedu na politički kusur kojim će se mešetariti za neka druga mračnjaštva i grantove za lažno pravedništvo bestijarija samodovoljnih moralista. I dalje sam za demonstracije. Čak i takve u kojima vrijedi baciti kamen. Ali tek onda kada dobro utvrdim za koga to, zapravo, radim.
Vuk Bačanović
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.