Crnjanski je želio da napiše šest, ali i dvije su dovoljne. Ako je prva imala dvije stotine, a druga četiri puta više, onda bi posljednja u kompletu brojala strana koliko i Šeherezadine priče.
Kroz dva vijeka neko će možda prepoznati nastavak emigrantskih saga u svemu što nam se dešava, ali i taj će na kraju samo konstatovati ono što je konstatovao Crnjanski na kraju druge knjige.
Seobe su kao i smrti. Primjećujemo ih tek onda kada se dešavaju nama. Dok su u vlasništvu drugih prema njima se ophodimo kao prema dopu ili kocki uvjeravajući i sebe i druge da nama to ne može da se desi. Čovjek se s tim nekako pomiri ili zaveže oči i usta i stane pred neku ambasadu ili konzulat i ćuti.
Jednom sam se naveliko selio ja, drugi put moji prijatelji, pa valjda otud strah pred pomjeranjima. Kada sam prije dvadeset godina krenuo iz Slavonije u Krajinu patio sam više nego klinci koji su iz Prokinog gaja krenuli u rat ostavljajući za sobom Grmeč i nakvašenu Lunu, a samo đavo zna koliko mi je vremena i snage trebalo da to što sam napustio ponovo sastavim.
Nekada su mi do Slavonije trebala dva dana. Prvo koridorom do Sombora, onda spavanje kod ujaka, pa preko Sonte i Bogojeva do Dunava. Danas su putevi prohodniji, pa sam na sokacima za dva i po sata. Ali, šta su putevi iz Banjaluke do Dalja naspram onih iz Kine do Trna? Brat Švabo je u petak bio u Pekingu, a u subotu kod Ruže.
Dok je Gluvić stajao pred konzulatom Slovenije razmišljao sam o slavonskoj emigraciji koja naseljava obale zapadnog svijeta zahvaljujući svojim vrlim i velikim ekonomistima, političkim magovima i ostalim bažibozucima. Klalo me je i kolje me i dan danas jedno: zašto su atari i atari najplodnije zemlje pod nebom prazni? Slavonija ima žita, ima vinograde, ima alase, ima čordaše i svinjare, pa je i dalje prazna kao seoski dom kulture.
Smijao sam se onima koji su odlazili i koji odlaze odavde. Slučaj komedijant, da još jednom uvedemo Crnjanskog u priču, namjestio je tako da se ne smijem kad odlaze oni za koje sam vjerovao da su tu. Bla bla bla i ostale priče. Da ne patetišem po drugi put. Sve sam ovo napisao da bih sveo samoga sebe, a i vas ostale sa mnom, u dvije rečenice: Dobro su zaradili na nama. Ili smo mi bili isuviše jevtini.
Goran Dakić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.