Po obećanju, jer smo u ponedjeljak došli tačno na pola sezone, danas ću dati kratki osvrt na ono što smo posljednjih nekoliko sedmica imali priliku vidjeti u “Zapadnom svijetu” (eng. Westworld), seriji koju nam je na male ekrane donijela kuća HBO.
Problem vremena i Bernarda/Arnolda, o kojem sam pričala u posljednjem tekstu na ovu temu, još uvijek nije ništa jasniji, s tim što za ostalih nekoliko, koliko ih se istovremeno naizmjenično pojavljuje, sada sa sigurnošću možemo utvrditi i vrijeme i mjesto. Ili se tako barem na prvi pogled čini.
To znači da se u parku priče simultano odvijaju u bliskoj prošlosti, dalekoj prošlosti i sadašnjosti, dok se priče koje se odvijaju izvan parka, one o Džejmsu Delosu (Peter Mullan) i njegovom uticaju na razvoj narativa, odigravaju u dalekoj (negdje krajem 1970-tih, početkom 1980-tih, dok je Vilijam još uvijek bio u svojim kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim, nekoliko godina nakon njegovog prvog ulaska u park), odnosno bliskoj prošlosti (neposredno pred početak prve sezone i Vilijamov posljednji ulazak u park). To je najevidentnije u četvrtoj epizodi “Zagonetka Sfinge” (eng. The riddle of the Sphinx), koja je, prema mom skromnom mišljenju, najbolje što smo do sada, u drugoj sezoni, vidjeli.
To bi ujedno bila epizoda na koju bih se ovdje najviše koncentrisala, s obzirom da nam je ona, za razliku od svih ostalih, dala i najviše materijala. Epizoda počinje kao mali, ali vrlo značajan omaž seriji “Izgubljeni” (eng. Lost) i priči Dezmonda Hjuma (Henry Ian Cusick), čovjeka koji je zarad eksperimenta proveo nešto više od tri godine u zemlji, u tajnom bunkeru potpuno sam, stišćući dugme svakih 108 minuta kako bi spriječio neizvjesni smak svijeta.
Iz potrebe da prekrati vrijeme, a usljed nemogućnosti da izađe van, Dezmond je razvio određenu rutinu koja je, između ostalog, podrazumijevala vožnju trenažnog bicikla, čitanje knjiga, pripremanje zdrave hrane, slušanje muzike na gramofonu, a povremeno i ispijanje alkohola ili ples s ciljem rješavanja viška stresa i nakupljene energije. Baš kao i Džejms Delos. Sličnosti u izboru aktivnosti, vizuelnom identitetu ovih prostora i kreativnom rediteljskom odlukom na koji način će se sve ovo snimiti i upakovati su toliko očigledne da se ne mogu zanemariti. Međutim, iako je, pod uslovom da ste primijetili ovu analogiju i vodili se njom, već u prvih nekoliko minuta postalo jasno da je Delos kojeg pratimo klon u fazi eksperimenta, ono što je do kraja ostalo nedorečeno jeste upravo ta kreativna odluka da se referiše na “Izgubljene”. Da li će se u budućnosti, pored očiglednih paralela iz uvodne scene četvrte epizode, ove dvije serije još negdje sresti i preklopiti, ostaje da se vidi.
Veliko otkriće ove epizode tako nije bilo samo prikazano empirijsko istraživanje, niti da je Vilijam (Jimmi Simpson/Ed Harris), u neku ruku, uspio klonirati svog svekra, o čemu ću govoriti malo kasnije, nego činjenica da je proces kloniranja, kako se na kraju epizode i sa 149. verzijom Džejmsa Delosa ispostavilo, gotovo nemoguć. Posebno uzevši u obzir da je, nakon dvadeset i pet godina aktivnog pokušavanja, Vilijam na kraju epizode donio odluku da jednostavno odustane (jer neki ljudi ne zaslužuju drugu šansu i svijet je bolje mjesto bez njih), nakon čega se posljednji put uputio u park sa željom da sve u njemu uništi. Izbezumljenog Delosa će, kao što smo vidjeli u ponedjeljak, u stanju raspadanja i u cikličnoj rutini ponavljanja, pronaći vrlo živa Elsi (Shannon Woodward) i vrlo oštećeni Bernard (Jeffrey Wright).
Tačno vrijeme ovog događaja je, rekla bih, bliska prošlost, neposredno pred dolazak operativaca Delosa i pronalaska mora potopljenih domaćina u vodi, što je scena kojom završava prva epizoda. Delos će na kraju skončati, i to u maniru nagovještenom pjesmom Roling Stonsa s početka, međutim, sam lov na kloniranje ljudi, što je, čini mi se, poenta Zapadnog svijeta, i dalje je otvoren. A to znamo zahvaljujući Bernardu, čija memorija odavno nije brisana, što mu je dalo jedinstven uvid u prošle događaje, doduše još uvijek samo fragmentarno. U ovim fragmentima sjećanja otkrili smo da se u stanicama koje vode dronovi, pored žetve DNK gostiju i video zapisa njihovih susreta sa “domaćinima” (za potencijalnu ucjenu), sprovodi i eksperiment kloniranja, baš kao što smo i pretpostavili.
Kloniranje tijela, što znamo iz primjera Bernarda, modelovanog po Arnoldovom liku, je uspjelo, dok je kloniranje uma, koje podrazumijeva repliciranje svih iskustava i karakternih osobina osobe koju želimo klonirati, nešto malo zahtjevniji postupak koji zahtijeva dosta složeniji kod. Međutim, da ne bude zabune. Kada kažem klon, ne mislim isključivo i samo na repliku tijela, jer bi to onda značilo da je Bernard Arnoldov klon, što nije istina. U kontekstu “Zapadnog svijeta” stvari ne funkcionišu tako i pod klonom se zapravo ne misli na tijelo osobe iz realnog života u koje je upisan um “domaćina”, nego na tijelo osobe iz realnog života u koje je upisan njegov um, sa njegovim sjećanjima i životnim iskustvima.
Ta razlika se najbolje vidi na primjeru Bernarda koji je, za razliku od Delosa, uspješan eksperiment, iz prostog razloga jer su Bernardova životna iskustva, sasvim loigčno, prilično limitirana, svedena na jednostavniju verziju koda, jednostavniju od one koja je bila potrebna za besmrtnost Džejmsa Delosa. To je zapravo jedina, ali krucijalna, razlika između njih dvojice, kao najboljih primjera svoje vrste.
Ono što smo takođe otkrili, ono što je zapravo između redova nagoviješteno jeste da nas u budućnosti vrlo lako negdje u parku može sačekati klonirana verzija Roberta Forda (Anthony Hopkins), čiji je um pohranjen u kodovima “domaćina” parka iz kojih Ford, s vremena na vrijeme i s podsmjehom, progovara koristeći ih kao sredstvo svoje komunikacije sa Vilijamom. Da li su to informacije koje čuva tijelo Pitera Abernatija (Louis Herthum) i da li će se Ford vratiti u liku Entonija Hopkinsa ili nekog drugog, ako se uopšte bude vraćao, još uvijek je nejasno. Ili su u Abernatiju pohranjeni materijali za kloniranje svih bogatih gostiju parka koji su ovim putem željeli ostvariti besmrtnost? Dosta pitanja koja će, izvjesnom promjenom u narativu i odnosu prema priči tokom ove sezone, možda čak ostati i neadresirana.
S tim u vezi, moram primijetiti da je fokus serije u dobroj mjeri sada rasplinut na pojedinačne priče i nova iskustva, ali, nažalost, za sada još uvijek bez jasnog koncepta i dobre osnove za stvaranje jake i neophodne emotivne poveznice između likova i publike koja ih prati. Bez tog odnosa, i bez fokusa na širu sliku, čini mi se da kvalitet serije može samo da opada. Ne znam za vas, ali osjećaj otuđenosti i potpune nezainteresovanosti prema samoj priči i neangažovanosti sa pojedinim likovima u njenom centru, a govorim o Dolores (Evan Rachel Wood) i Tediju (James Marsden), koji sam osjetila tokom posljednje epizode, nevjerovatan je.
Nikad me nešto nije manje zanimalo. Njihovo sjećanje na neka stara, dobra vremena, šetnja Svitvoterom, osjećaj nostalgije, ljubav koju dijele, prvi seks nakon revolucije, Tedijeva sudbina, negiranje i nasilno oduzimanje identiteta od strane one koju voli… ama baš ništa od svega toga, što je za cilj imalo da nas emotivno osakati, da nas razoruža i uvuče dublje u ovaj (dosadni) odnos i da od nas napravi vjernu, angažovanu publiku koja saosjeća i koja je šokirana, niti me je dirnulo niti me je navelo na razmišljanje. Ništa. Šokirao me je samo moj nedostatak empatije.
I kada smo već kod toga, ne mogu se sjetiti nijedne druge serije u kojoj sam bila više, pri tom mislim značajno više, angažovana i povezana sa svim njenim sporednim likovima nego sa glavnim. A Dolores je glavni lik. I da mi je neko rekao da ću više strijepiti za sudbinu Lija Sajzmora (Simone Quarterman), Filiksa Laca (Leonardo Nam) ili beskrajno zabavnog Lorensa (Clifton Collins Jr.), rekla bih mu da je potpuno lud. I kada malo stanem i razmislim, shvatam da sam došla u situaciju da bih najradije sve scene u kojima se pojavljuju Dolores i njena beskrajno dosadna svita najradije ubrzala, premotala, preskočila, prespavala, iz sjećanja izbrisala…
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.