Moralo se sačekati bar 10 dana da se vrati sluh nakon trijumfalnog koncerta Discipline kičme u Klubu studenata, pa da se osvrnemo ne samo na njega već i na karijeru moguće jedine stvari koju smo ponudili svijetu a da nije kopija, makar i prvoklasna onog što nam je došlo iz tog istog svijeta. Znam, znam, ne može se tek tako zaobići Šarlo, Idoli ili Luna i ovo je naravno „prejaka reč“, ali neće valjda da ubije, a evo i zašto.
Rokenrol se na prostorima zemlje koja se redovno naziva bivšom, makar je sjećanje na nju i dalje jako pa je to „bivša“ prilično relativno, svira preko 50 godina, ali ako bi ga stavili pod najjaču moguću lupu teško bi pod njom našli nešto što bi mogli mirne duše da ponudimo strancu da ovaj ne kaže „hm, čuo sam to već negdje“.
Uz sav rizik da se ogriješim o plejadu bendova koji su iza sebe ostavili neka vrhunska djela, dežurno zakeralo će u dahu nabrojati bar nekoliko imena sa svjetske scene na koje ih ta djela podsjećaju. U slučaju Dušana Kojića Koje, alias Zelenog zuba, alias Crnog zuba i njegove Discipline kičme naravno da bi se imena Jimija Hendrixa ili Sly Stonea takođe pojavila u opticaju, to ni on sam ne bi pokušao da ospori. Caka počinje da djeluje onog momenta kad se shvati da te ulazne komponente čarobne galske vodice nisu i jedine, te da druid iz Beograda ima i neke druge travke koje samo on zna da zamiješa. Kako god, rezultat je isti, Rimljani lete na sve strane, kao iverje.
Od prvog dana vođen maksimom „Manje je više“ a zbog koje se moguće raspao i veliki trio „Šarlo Akrobata“ primarno bas-gitarista koji opako svira, kad tako odluči, i gitaru, svira jednu te istu pjesmu. Svoju. I tu negdje leži tajna zašto je uz ogroman respekt koji je zaradio i kod onih koji ga ne vole, i dalje ostao opskuran. A potrebno je tako malo da se pređe taj Rubikon, uroni u tu čarobnu buku, nakon koje se više nikad u životu ne zapitate zašto je Jimi Hendrix najveći i nedodirljiv. Makar neukom i neiskusnom uvetu to i ne zvučalo kao nešto posebno. Nagledao sam se u životu tih magičnih momenata.
Prvo onih beogradskih. Kada je Dado Topić odlučio da u SKC dovede redukovani Time sa Vedranom i Ratkom, na bini su im se pridružili brojni BG muzičari, između ostalih i Koja. Bila je to “Hegedupa upa” sa antologijskog “Time I” albuma. Po završetku, nakon što je Koja tako isprašio njegov zaštitni znak, Rickenbacker bas, imao sam utisak da će g. Vedran Božić, koji je dijelio istu binu sa već pomenutim Jimijem, pokloniti svoj Stratocaster majstoru većem od njega samog. To veče su obzirom da su tu bili Jelići nedostajali su samo Božinovići i Nemeček pa da se protegne ta jedina prava urbana linija srpskog rokenrola.
Na stepenicama tog istog SKC neke davne godine, sa kraja osamdesetih, povodom nekog državnog praznika, svirali su tada poletarci poput Partibrejkersa i ko zna ko sve ne, a onda su krenuli “Pečati”, poznati po onom distorziranom pasažu sa “Hej Slaveni”. S tim da je te večeri stigla jedna od tada već sve češćih vijesti da su na Kosovu poginuli neki ljudi. Bez ikakve najave bas je krenuo da bolno vaja “Tamo daleko”, naravno tako da to nije zazvučalo kao jeftin politički trik već direktna posveta tim nevoljnicima. Pomalo se predviđa da je Koja, uz svu urbanost njegovog zvuka uvijek, kao možda i najveći muzički erudita ovdje, umio da prepozna svako uzbuđenje, bilo da je u pitanju ritam, glas ili pak goč i trube.
I makar se Koja politikom i svakodnevnicom nije nikad eksplicitno bavio uvijek je nepogrešivo osjetio i znao da je sažme u poklič. Nije da ni bunt na beogradskim ulicama nije znao da to prepozna kroz “Buku u modi” i “Vreme je za pravdu”.
Banjalučka isporuka magije je obavljena u dva navrata. Prije osam godina, 10. juna, na Kastelu, u ambijentu koji po definiciji ne bi trebao da odgovara triju u kojem pored basa i bubnja postoji samo još ženski glas, Disciplina je održala vjerovatno najbolji nastup na pozornici koja je zapamtila sve što ovdje valja. Bila je to esencija onog što Disciplina zaista jeste. Kotrljajuća grmljavina u kojoj je preko Bucinih bubnjeva sve pred sobom mljela haubica sa četiri žice, propuštena kroz efekte, što nas je sve držala u čudu i tjerala da brojimo koliko je ustvari svirača na bini.
Sve to, minus ženski vokal a plus usna harmonika, sručilo se na nas u KSB u istom danu kad je pravda bila na usnama hiljada ljudi nedaleko od kluba. Lijepo je i ponosito bilo zvati se Banjalučaninom te večeri. Na 110 decibela, a 100 je valjda uobičajeno, bas je opet roktao, zavijao, škripao kovitlajući poput Kojine grive a mi hvatali dah, odustajući da bilo šta međusobno komentarišemo. Srećni što se vratilo ono čudo za koje smo mislili da se desilo one noći na Kastelu i nikad više.
Bilo je očigledno potrebno napraviti mali vremenski odmak, da se svi pomalo poželimo jedni drugih, da bi se istina opet sama kazala. Ah, ah, kakva sreća, Disciplina sve je veća!
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.