Kako krenu prvi minuti Nove godine, nas šačica zaluđenika krenemo u potragu za onim što ćemo na njenom kraju proglasiti albumom godine.
Ponekad, kao u npr. 2017. to bude problematično jer se potrefi da ih ima čitava gomila, ali ove godine ne bih rekao da će biti takvih muka. U prva četiri mjeseca vladao je priličan muk te je izgledalo da bi godina mogla biti sušna, ali ništa od toga.
Danas se, naime, pojavio album “The Prodigal Son” Rylanda Coodera. Da je izdan prošle godine možda bi i imao problem da se istakne u ponudi ili bi konstatovali da je Ry izdao očekivano visokokvalitetan album što nikako i odavno nije iznenađenje. Ovako smo dobili demonstraciju stila, virtuoznosti i emocija kakvoj, već sad može da se kaže, teško da će biti konkurencije u preostalih sedam mjeseci.
Serija remek-djela Ryja Coodera je gotovo jednaka broju albuma u njegovoj 50 godina dugoj karijeri, ali je momenat u kojem se pojavio ovaj album ravan savršenom ulasku majstora – centarfora u prazan prostor nakon kojeg slijedi perfektan dodir, nemoć golmana i stojeće ovacije cijelog stadiona.
Prvi znak da će to zaista i biti tako jeste nekoliko YT snimaka sa sessiona koji je proizveo ovaj album. Tu smo mogli da vidimo Maestra kako u boljoj formi nego ikad vlada svojim gitarama, akustičnim i električnim, i grlićem flaše na malom prstu, pjevajući bolje nego što smo navikli od njega. Tu je i podrška njegovog sina Joachima koji sa puno osjećaja bubnjevima boji pozadinu.
Kako objasniti po čemu je baš ovaj album tako poseban, možda i toliko da će zasjesti na pijedestal? Unutar njegovog opusa bilo je toliko različitih izleta u sve moguće žanrove i kontinente tako da je potpuno jasno da ovaj nije mogao donijeti neku revoluciju. Mislim da njegova snaga leži u vraćanju na izvor, na gospel, blues i bluegrass a to je najprirodnije okruženje za Coodera. Kroz pjesme Blind Willie Johnsona ili The Stanley Brothers, sve samih giganata na čijim fundusima su nastale sve ove magične stvari o kojima pišem iz petka u petak, desilo se gotovo religijsko pročišćenje koje ni sam Ry, iako ne previše pobožan, ne negira u svojim intervjuima.
Ono što jeste omanje iznenađenje jeste nova energija koju je Ry našao u sebi u ovim poznim godinama. Najviše se to čuje u njegovom pjevanju koje je gotovo mladićko a onda se lančanom reakcijom to prenosi i na ostale muzičare. Nije da Ry nije imao albuma koji su pokazivali tu njegovu dinamičnu stranu, npr. “Bop Till You Drop”, “Borderline” ili “Get Rhythm”, ali “The Prodigal Son” nudi, rekao bih, najbolji balans između bržih i sporijih pjesama. Ove posljednje su naravno briljantne, npr. “Straight Street” koja otvara album vas odmah otopi na vrlo sličan način kako je to znao jedan drugi majstor, Randall Bramblett u onoj divnoj “Driving to Montgomery”. Lijek za umornu dušu. U oba slučaja tu su moćni prateći vokali koji zaslužuju da se poimenično pomenu jer bez njih tkanje na ovom albumu ne bi bilo tako lijepo. Dakle, Terry Evans, Bobby King i Arnold McCuller.
Na nju se nastavlja “Shrinking Man” sa tako dobrim drajvom u kojem je kruna kad Ry na akustari zasvira ni manje ni više nego prvu strofu “Johnny B. Goode”. To je ne samo ogromna posveta Ocu, nego majstorstvo koje po ko zna koji put dokazuje nedostižnu metriku i dinamiku Chuckovih stihova koji mogu da se uopšte ne izgovore, samo odsviraju.
Lista asocijacija na velike autore tu ne prestaje. U “Gentrification” jasno čujete Paula Simona iz “Graceland” faze. Nikakvo čudo jer valjda i ne postoje dva američka muzičara koja su se sa više smisla bavili sa tzv. world muzikom. Čudo je jedino kako se nikad nije desila ta saradnja iz snova, ali, Bože zdravlja, i to će jednog dana, a onda ima sve da pršti i zvoni kao i ovdje.
Da li na nagovor svog sina ili jednostavno po vlastitom osjećanju ovdje se mogu čuti sintisajzeri kao podloga a da to ne zazvuči jeretički. Misli se na “Nobody's Fault But Mine”, jedan od bezbrojnih vrhunaca na ovom albumu. Ako su vas prolazili trnci dok ste slušali Neville Brotherse kako gospelu Sama Cookea “A Change Is Gonna Come” oblače elektronsko ruho, onda se pripremite na još jednu sličnu katarzu. Tamo je za nadogradnju i smrzavanje od ljepote bio zadužen brat Aaron, a ovdje, naravno, ona Ryjova “Paris, Texas” gitara.
Vraćanje gospelu nije bilo nimalo slučajno baš u ovom trenutku kad su Ry i njegove brojne kolege muzičari zabrinuti za sudbinu svoje zemlje. Ima u tom sentimentu puno onog kojeg vezujemo uz legendarnog Woodyja, koji je gitarom “ubijao naciste”. Nije ni čudo da je do kraja, na gitaru i glas, svedena “Jesus and Woody” sublimirala ta dva senzibiliteta u jednoj pjesmi.
Tako je, putujući preko cijelog svijeta sa svojom gitarom, od Malija do Kube, Ry Cooder došao svojoj kući. A nema mjesta kao što je dom. Zato iz svake pore ovog albuma izbija radost i smirenje. I naša sreća što ih je čika Ry podijelio sa nama.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.