Preteško je i prepreteško napisati bilo šta o Borisu Dežuloviću. Nije to samo zbog toga što je to, kao dijelu generacije koja je odrastala sa splitskim Feralom i na njemu gradila svoje svjetonazore, zadatak ravan pisanju o članu vlastite porodice. Nego je to jedna od onih najnezahvalnijih zadaća.
Kratka rekapitulacija nečega o čemu će svoju riječ dati istorija novinarstva i književnosti. Čak, sasvim sam siguran, s nekom drugom pameti i onda kada nas sve bude prekrivala trava. Ali slučaj “oslobođenja” Dežulovića od Oslobođenja, ma kako se to pokušalo relativizovati, jeste jedan od onih prelomnih momenata. Oglednih momenata. Kako za sarajevsku čaršiju, tako i za Feralovu filozofiju “smijeha slobode”. U pogledu sarajevske čaršije, po ko zna koji put se potvrdilo da je njena širina, otvorenost, pa i vickastost i duhovitost mit nastao osamdesetih godina prošloga stoljeća i to tako što ga je, sa još par nadarenih pojedinaca, ustrojio i brendirao dr Nele Karajlić.
Simptomatično je da je osoba koja je to najbolje shvatila, a i na svojoj koži nekoć osjetila, socijalno inteligentna urednica Oslobođenja Vildana Selimbegović. Uprkos kiši pogrda koju ovih dana dobija, Vildani je jasno da živi u društvu čiji mejnstrim konstituišu vrlo dosadni i ograničeni ljudi, oni koji vole čitati dosadne i ograničene novine. I da će Dežulovićeva, vjerovatno izvrsna šprdnja sa Bakirom Izetbegovićem, koji narodu u Zetri predstavlja novog Božjeg poslanika – Acu Lukasa, ponajprije zasmetati onima koji će se sutra u prvim redovima gurati na Acinom koncertu, ali će, takođe, prvi mahati virutelnim sabljama i čakijama i slati na hiljade prijetnji smrću onima koji povrijede njihove fetiše.
Ali opet, Kožo je fiktivan lik, Dežulović se “slobodno” smije iz Splita, a Vildani valja ostati i opstati u društvu u kojem vlasnik pivare i Oslobođenja presuđuje da li će i koliko nešto uvrijediti osjećaje muslimana ili neće.
Urednica Oslobođenja shvata da baš kao što Krajišniku ne smiješ psovati džamiju kada je najpijaniji, tako ni mejnstrim sarajevskom malograđaninu ne smiješ uvrijediti Poslanika, upravo u trenutku kada rade ono što najviše voli Aca Lukas. Pogotovo u vrijeme Ramazana kada je dotična populacija naročito osjetljiva na to da joj neko ukazuje da je sve ono što umišlja da, zapravo, nije. Razumije se da od ovakvog, ljudima prirođenog kognitivno-disonantnog licemjerstva nije operisana ni jedno od paralelnih društava u zemljama Bosne i Hercegovine. To je, uostalom, Kožo, odavno arhvirao u svojim vicevima. Ali opet, Kožo je fiktivan lik, Dežulović se “slobodno” smije iz Splita, a Vildani valja ostati i opstati u društvu u kojem vlasnik pivare i Oslobođenja presuđuje da li će i koliko nešto uvrijediti osjećaje muslimana ili neće. Svjesna je koliki je to rizik iz vremena kada su ovakvi prijestupnici, među kojima je bila i sama, imali daleko veću zaštitu nego danas.
Bespredmetno je, u ovom slučaju, raspredati bilo šta o esencijalnom blagoslovu liberalizma u kojem niko ne bi trebao biti gnjevan jer nekoga želi ismijati ili biti ismijan. I u kojem bi, valjda, pravi odgovor na komični tekst o Bakiru, Poslaniku i Aci Lukasu trebo biti komični tekst o Dežuloviću na stranicama nekog muslimanskog lista, pa i samog Oslobođenja kao takvog. Ako sa takvim stvarima postoje poteškoće u Parizu, onda je teško i gotovo maloumno takvo nešto očekivati u podkapacitiranoj prestonici nemoguće države koja ne shvata, niti ima rješenja za čak ni nešto drugačije obojene tuposti ostatka države. I u koju više ne pristižu obilate donacije za širenje “slobode”. A kamoli da zamisli domaću South Park scenu u kojoj Aca Lukas pred prepunom Zetrom nastupa sa medvjedićem-maskotom po imenu Muhamed. Autor ovih redova je bio dovoljno malouman da to osjeti na vlastitoj koži.
Niko ne može biti okrivljivan jer mu kompleksnost svijeta ide na onu stvar, te joj se najlakše smijati.
I šta na kraju reći, kakvu poruku, da izvinete dragi zgroženi građani, posrati? Zašto “smijeh slobode” nije oslobodio ni Sarajevo, a ni svoju otadžbinu Hrvatsku? Vjerovatno zbog toga što je, uprkos autentičnoj magiji svoje satire (na kojoj ću i s one strane groba biti zahvalan, jer vjerujem u Boga koji ima smisla za humor), umjesto realne opozicije ljubiteljima mejnstrima, opozicije koja bi imala svoje zastupnike, svoje izdavačke kuće i medije, porodila depresivne moraliste prevelikih očekivanja. Onih koji su se zaista nafurali na to da “smijeh slobode” zaista slobodu i proizvodi. Te su se pretvorili u sektu koja se, uglavnom, međusobno, radi golemih sujeta, ko se zaista najbolje “slobodno smije” podijelili u desetine podsekti i na kraju, u sumraku uma, svojevoljno marginizovali i samouništili. Nije to bila namjera Feralovaca i posebno Dežulovića. Niko ne može biti okrivljivan jer mu kompleksnost svijeta ide na onu stvar, te joj se najlakše smijati. Nema sumnje da je i to ogromna vrijednost. Neprocjenjiva i još uvijek neshvatljiva. Neka mi neko nabije na nos da sam tupava Srpčurda što nalazim shodno u zaključku ove rekapitulacije parafrazirati Njegoša.
Treba služit česti i imenu
Neka bude borba neprestana,
neka bude što biti ne može –
Nek Banjaluka proždre, pokosi Sarajevo!
Na groblju će iznići cvijeće
Za daleko neko pokoljenje.
Vuk Bačanović
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.