Da Alehandro Vranješ nije pročitao sopstveni tekst o kojem polemiše. A to je, bez prigovora, polemičko samoubistvo. U najmanju ruku – polemička zadesna smrt.
Kada sam ga pozvao na sparing, vjerovao sam da je kupio rukavice, kacigu i suspenzore. Ali, eto, nije. Zato nema čime da udari, ali ima gdje da primi.
Da Alehandro Vranješ nije pročitao sopstveni tekst o kojem polemiše. Da ponovim još jedared, zlu ne trebalo. O čemu, ondak, Vranješ polemiše? O mojoj reakciji na njegov tekst za koji on ne zna!
Vezane vijesti:
Aleksandar Vranješ je docent na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci i savjetnik u kabinetu predsjednika Republike Srpske.
Meni se, svakako, može opaliti jedna iza ušiju što pišem o tekstu koji je objavljen prije po godine, ali koliko mokrih degeneka treba opucati Vranješu zato što piše o sopstvenom tekstu kojeg nije ni pročitao? Dobar je Njegoš, samo šteta što ga nisam čitao!
Da Vranješ pominje moj tekst u pomenutom broju “Krajine”. Iako on nije tema polemike. Za čije ga babe zdravlje Vranješ pominje? Da bi naglasio da se možda i mome tekstu može ponešto prigovoriti. Kao što sam ja prigovorio njegovome. Ali, zašto ga onda Vranješ nije tranžirao? Uzeo lijepo rečenicu po rečenicu, pasus po pasus i rekao: Ovo ti, Dakara, nije tačno, a ovo, brate, lažeš kao umlaćena džukela? Treba pisati o onome što je pred nama, a ne o onome čega nema.
Da Vranješ podvaljuje, jer sumnja da se Dakić prepoznao u njegovom tekstu, posebice u kritici kafanskog, odnosno salonskog kritizerstva. Dakić se ni u čemu nije prepoznao, ali je mislio da treba dosuti malo ulja na Vranješov misaoni mehanizam koji škripi li škripi. Elem, kritizerstvo koje Vranješ pominje nije u ekskluzivnom vlasništvu kafana i zadmiljenih salona; na koncu – ono se, takvo kakvo je, i podrazumijeva. Problem je u tome što onima koji bi trebali da budu u prvom kritičkom redu više ne može pomoći ni intelektualna afrička šljiva. Pričam, dabome, o docentima, profesorima, akademicima, savjetnicima.
Da svaki grad, pa i Banjaluka, ima probleme sa svojim “selebritijima”. Ali, neka ne brine Vranješ: Koljica se vratio u Banjuluku nakon što je uspio u svijet, a Kolju Mićevića je, nema tome mnogo vremena, na 500 strana raskupusao musje Vešović, pokazujući i dokazujući da su Koljini prevodi francuskih pjesnika čista ubleha. No, manimo se mi Kolje&Kolje – ima Banjaluka, kao što je uvijek imala, ljude koji su tu, s njom, koji ne moraju otići da bi potvrdili sebe i svoje talente, a ako i odu – odlazili su veći i talentovaniji iz Beograda i Čačka, pa da ne mogu iz Banjaluke.
Vezana vijest:
Goran Dakić je banjalučki pisac i novinar “Dnevnog avaza. Objavio romane „Dalj“ i „Petodinarke“.
Da Ivanišević nije završio studije istorije na Filozofskom fakultetu, pa se ne može nazvati istoričarem. Šta Vranješ želi time da kaže? Da profesor engleskog jezika ne može biti premijer?
Da, na koncu, Vranješ uglavnom ne govori o onome o čemu sam ja pisao, ali i te kako piše o onome što ja nisam ni pomenuo. Vranješ se preko ramena osvrće na predstavu “Sinovi umiru prvi”, a potom grli i jaranski po ramenima tapše izvjesnog Mihaila Rakića čiji je tekst “Čemu ANURS kad imamo SANU?” koji je, ako se ne varam, objavljen na sajtu “Nedeljnika”.
Deder da neko objasni zašto se Vranješ toliko jedi što je Rakićev tekst “ostao u domenu pseudojavnosti”. Pisao ga je Rakić, nije ga pisao Vranješ, pa neka se Rakić brine o sebi i svome radu. Ako je Rakić zaista tek izvjestan, što bi se onda bilo ko i bavio njegovim tekstom? I ko je uopšte Rakić? Ime i prezime ili tek pseudonim?
Nije zgoreg napomenuti da sam sve ovo napisao nakon što sam pročitao oba teksta Alehandra Vranješa. Biće da ipak ja više držim do njega nego što on drži do sebe samoga.
Goran Dakić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Ova stranica koristi kolačiće kako bi osigurali bolje korisničko iskustvo. Nastavkom korištenja pretpostavićemo da ste saglasni sa primanjem kolačića. PrihvatiPročitaj više
1 komentar
Sve pohvale Dakiću. Ti si jedan od rijetkih izuzetaka u ovom shizofrenom mulju koji zovemo “medijski prostor”.