Radio sam onomad za Radio-televiziju Republike Srpske. Ima tome deset godina. Ako ne i više. Direktor je bio Čibac Davidović, a Mira Lolić Močević glavna i odgovorna urednica.
Mijenjao sam urednike: najprije u sektoru za obrazovanje, potom uz Jelenu i ostalu bandu sklapao kulturu, zatim kod Berendike u „Forumu“ i na kraju sa Požgajem u „Herojima i fenomenima“.
Lijepe godine. Glavni producent nikada nije potpisivao kameru za snimanja ukoliko u prvom kadru nema predsjednika i do danas ne znam kako su urednici dobijali sat, dva ili tri na dispoziciji za prilog u lauškoj osnovnoj školi ili tri minute o kritičkom izdanju „Gorskog vijenca“, ali su dobijali. U drugim redakcijama sam ostajao duže, ali čini mi se da nigdje nisam uradio toliko dobrog posla niti sam u njemu uživao kao na RTRS-u.
Bila je to dobra, poštena ekipa. I bili su to dobri, pošteni ljudi. Berendika je bacao stolice po redakciji zato što mu producenti ili organizatori ne bi davali cvaju da počasti goste uoči ili nakon snimanja, a Strahinja je manirom istinskog kaskadera padao sa barske stolice u namjeri da objasni Hemingveja. Marina je jela crni luk, a neko je – ne sjećam se više ko – pokušavao da objasni šta je to kemp. Da, dobri i pošteni dani.
Požgaj me je slao da tražim konje po livanjskim visoravnima. Nedjelju dana kasnije sam ga molio da me pošalje u Mišljen, selo pored Ljubinja, selo u kojem živi pastir Čedo Đordan koji za dana napasa ovce i deminira okolna brda i kotline. Čedo nije želio da „vara gledaoce“, pa je svaku minu pred kamerom rastavljao „u punom sastavu“ – sa upalječem i barutom. Krema je najmestio širi kadar, a potom smo se nas dvojica zaklonili za neki udaljeni bedem i čekali ili Čedu ili njegove dijelove.
Sjećam se i ovoga: zakasnio sam na dogovoreni zadatak, pa me Jelena netjerala da uradim dva priloga za „Pješčanik“. Napisao sam nekoliko pasusa o estetici ružnoga, potom sam zamolio šminkerku da mi uradi „The Kiss“ masku, a zatim sam tako uparađen usred parkića snimio nekoliko „stand upova“. Vratio sam se nakon po ure pred zaključanu šminkernicu i sa mukom poraženog posao kući na Lauš, a svako ko je živio ili živi na Laušu zna šta to znači. Danas sam tu, pišem ovu kolumnu, što će reći da u „Kingsu“ nije bilo nikoga ili se igrao neki fudbal, pa niko nije obraćao pažnju na cestu.
I? što sam nagulio ako je bilo tako lijepo? Prvo sam imao problem sa lektorima, ali to i nije toliko važno. Radio sam u redakcijama koje se nisu valjale u blatu svakodnevne politike, pa sam nekako gurao. No, petak je popodne i ulazim u desk da vidim s kime sam i kad sutra. Do izbora je mjesec ili dva, a u desku glavna i odgovorna urednica. Okuplja omladinu i drži bank. Morate, veli ona, biti nepristrasni. Ne smijete podleći. Budite novinari. Budite ono što jeste. Budite ono što vas učim da budete. Šta ste ako iznevjerite sebe? Šta ste ako iznevjerite narod? Šta ste – i tu se glavna i odgovorna urednica okrenu prema televizoru na kojem se leškario tadašnji premijer, a današnji predsjednik – ako iznevjerite ovog čovjeka?
Nakon dva dana sam otišao. Nikada nisam pravio slučaj od samoga sebe, ali sam mislio da Javni servis ne može pasti niže i godinama sam uvjeravao sve oko sebe da nema potrebe dirati ono što je na dnu septičke jame. Sada znam da (ponovo) nisam bio u pravu.
Dobrima i poštenima svaka čast.
Ostalima će tek istorija biti dvoljna mjera.
Ne baš stotinama, ali desetinama puta sam govorio da ne treba ništa pisati protiv RTRS-a, da ne treba govoriti, da ne treba djelati. Ta se bitka ne može dobiti.
Goran Dakić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.