Kada mi je u bespućima međumrežnih aplikacija odnekle “izletio” tvit Vjerice Radete u kojem brutalno vrijeđa preminulu Hatidžu Mehmedović, prvo što mi je palo na pamet nakon što sam zaključio “sasvim prirodno za dijabolične političke klovnove kao što su radikali”, bila je mogućnost postojanja jedne specifične organizacije.
Ta bi se organizacija bavila specifičnim poslom što gnusnijeg javnog vrijeđanja najsvetijih uspomena, odnosno psovanjem mrtve djece, silovanih žena, porodica preživjelih u masovnim pokoljima i masakrima, najodvratnijim provokacijama, intenziviranjima kolektivnih trauma i tome slično. Njeni bi uposlenici bili različitih nacionalnih pripadnosti, a “druge” bi vrijeđali po narudžbama i potrebi izazivanja tenzija, posebno pred izbore kada je gnusno iskorištavanje ljudske boli najisplativije.
Iako bi Vjerica Radeta bila jedan od najidealnijih kandidata za direktora ovakve organizacije, pa čak i za voditeljku radionice “Kako ispasti ultimativno đubre i osramotiti potomke do dvadesetog koljena”, nije izvjesno da bi baš ona bila pobjednica konkursa za ovo vrlo unosno radno mjesto. Evo i zašto. Iako su društvene mreže sa ove strane Drine podivljale od komentara u stilu “Srbija je septička jama” i “Poslije uvreda Rajka Vasića i Milorada Dodika poslije ovoga prema Srbiji treba izgraditi Kineski zid” ili opet zgražavanja jer srpski poslanici u zajedničkim institucijama ne podržavaju osudu Radete (kao da se nešto moralno od političara uopšte i može očekivati), time je učinjena nevjerovatna nepravda prema ljudima koji su bestijalno i rasistički vrijeđali sve oko sebe, a ovom prilikom ih se niko nije ni sjetio, a kamoli spomenuo.
Iako bi Vjerica Radeta bila jedan od najidealnijih kandidata za direktora ovakve organizacije, pa čak i za voditeljku radionice “Kako ispasti ultimativno đubre i osramotiti potomke do dvadesetog koljena”, nije izvjesno da bi baš ona bila pobjednica konkursa za ovo vrlo unosno radno mjesto.
Nećemo sad tu spominjati Fatmira Alispahića i njegovo autorstvo najodvratnijih rečenica u svrhu dehumanizacije Srba, poput one da srpska djeca uživaju u mučenju i klanju životinja, dok bošnjačka uživaju u cvrkutu slavuja i svome “jeziku behara”. Ipak se radi o čovjeku čije, recimo, stanje ne dopušta obavljanje direktorske funkcije. A i radi se i o marginalcu, za razliku od Vjerice Radete koja je ipak potpredsjednica Skupštine Srbije. Puno bi bolje odgovarao trenutni reisul-ulema Husein Kavazović sa izjavom da “Vlah neće vladati u Srebrenici”, ali što opet ne bi bio hit, jer nije izrečeno na društvenim mrežama, nego, u ljutnji i prilikom nekog sasvim privatnog mračenja. Isto to ne bi mogao biti ni nekadašnji redovni profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu Rasim Muminović koji je pak, specifičnim naučnim metodama došao do zaključka da se Srbi ne mogu smatrati ljudskim bićima, dok je njegov kolega, istoričar Ahmed S. Aličić u tvrdio da su u srpskom mentalitetu, ali i genima “pljačkaštvo i nasilništvo”.
Pomenuta gospoda em nisu više među živima, em Vjerici Radeti po brutalnosti nisu ni do koljena. Slabim kandidatom bi mogao biti ocjenjen i Sejfudin Tokić, koji uprkos svojim psihotičnim urlanjima po opskurnim tribinama ipak ni položajem, ni bitnošću, ni biranjem riječi ne dobacuje do raskoša bešćutnosti i užasa izrečenog u Radetinom tvitu. U istom rangu su i opskuranti iz Antidejton pokreta sa svojim morbidnim instalacijama i komercijalnim huškanjima i provokacijama. Kandidat kojeg bih, međutim, lično predložio u razmatranje bi bio Rešid Hafizović, jedan od najcjenjenijih bošnjačkih teologa i redovni profesor na Fakultetu islamskih nauka (FIN), koji svoje tekstove redovno objavljuje u sarajevskoj dnevnoj i sedmičnoj štampi.
Hafizović je davne 2011, ne na Tviteru, već u uglednom dnevnom listu Oslobođenje utvrdio da “politika nije glavni razlog onom ubilačkom nagonu i genocidnom impulsu srpskih zlotvora”, već “temeljni i iskonski razlog počiva u ubilačkom genu njihovih zlotvora, čiju svijest je teško razumjeti u dvadeset prvom stoljeću, genu koji u posljednjih stotinu i pedeset godina već po deseti put vitla kamom nad bošnjačkom glavom i proizvodi svijest koja uporno prvorazredne zlotvore u visokom populacijskom procentu srpskog naroda časti kao viteze i nacionalne heroje. Čak i danas. To je onaj isti gen koji je prepoznatljiv od ranije, u ranom srednjovjekovlju, u savjetima srpskog cara Stevana Prvovjenčanog (1196-1228) svojim vojnicima koje šalje na bogumile u Bosni. To je užasni gen koji je silno opterećen neizlječivim kainovskim sedimentom, krvožednim naslijeđem koje ne opstaje niti broji da živi ako ne ubija drugog i drugačijeg kad god može i u svakoj prilici.”
Ovo nije ni mjesto ni vrijeme da se Hafizović, kao i oni koji su požurili da se silno zgroze nad Vjericom Radetom, upute na relevantnu literaturu iz koje bi saznali da Stefan Prvovjenčani nije bio car, već kralj, da nije imao nikakve veze sa bogumilima ili Bosnom osim u tome da se, zapravo, o čukundjedu Tvrtka I Kotromanića, jer u ovom takmičenju nisu bitne činjenice nego talenat u ispoljavanju najstrašnijih grozota. Pogotovo kada se uzme u obzir da se radi o mejnstrimu novobošnjačke šovinističke ideologije, a koja se godinama propovjeda sa univerzitetskih katedri, džamijskih mimbera i društvenih mreža. U tom smislu je pretjerana zapanjenost bolesnom i zlokobnom izjavom Vjerice Radete od strane takvoga miljea također dio tog rasizma za kojeg se niko i nikada nije izvinio, a kamoli snosio društvene sankcije.
Zaključak koji se nameće je taj da su postjugoslovenska društva takva da su gnusnosti u njima ne izuzetak nego pravilo političke i intelektualne komunikacije. Mora li to tako ostati? Naravno da ne. Mir i oproštaj su uvijek glavna opcija. A bez toga možemo samo ustanoviti nagradu “Vjerica Radeta” za monstruoznost godine i dodjeljivati je, po potrebi, fizičkim i pravnim licima.
Vuk Bačanović
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.