Ako ću po nečemu pamtiti protekle četiri političke godine, onda ću ih pamtiti po Čehovu. Ruski doktor je jedared zapisao, a ja sam se zapisanog u ovom vaktu stotinu puta sjetio, da je posebna vrsta osmijeha osobina glupaka.
S početka nisam znao na kakav osmijeh i na koje glupake Čehov misli, ali sad mi je, čini mi se, stvar jasna: to je onaj osmijeh koji ništa ne razumije i koji se ničega ne plaši i to su oni glupaci koji „nikada nisu birani, nego su vazda postavljani“.
To je, napisao bi Čehov, onaj mali čovjek koji je u četrdesetoj godini doktorirao na fakultetu čiji je osnivač i vlasnik, koji se u pedesetoj godini iz dudovog hlada premjestio u direktorsku fotelju, koji je u šezdesetoj godini ostavio ženu da mu ljulja unučad, a on krenuo u lov na guske.
To je, napisao bi Čehov, onaj ministar porodice, omladine i sporta koji je sa osmijehom glupaka prije desetak godina u parlamentu rekao da njegov resor nije dostavio pisani izvještaj, jer je ekonomska kriza udarila na vrata, pa se ne valja rasipati tonerima i papirima.
To je, napisao bi Čehov, onaj nekadašnji predsjedavajući koji je kupio luksuzni stan u Beču za 800 000 maraka, a potom sa osmijehom glupaka rekao da je taj stan kupio od donacija prijatelja i prodaje knjiga.
To je, napisao bi Čehov, onaj kolumnista koji je pred zoru, kad je noć najgušća, postao dekan, a potom, sa osmijehom glupaka, dokazivao da je svako sjedenje u vladinom ataru revolucija koju bi potom, i dalje sa osmijehom glupaka, farbao u sve moguće boje.
To je, napisao bi Čehov, onaj direktor kome ni špahtla ne bi skinula osmijeh glupaka dok objašnjava zašto se i kako svečano otvara uklanjanje naplatnih kućica sa mjesta na kojem nikada nisu ni trebale da budu, na koje su potrošeni milioni maraka i koje su odnijele tri života.
To su, dodao bi neko danas, oni koji mogu da rade šta hoće, gdje hoće i kako hoće, jer je njihova moć veća od njihove odgovornosti. Ako za izgradnju naplatnih kućica zaista niko nije kriv, ako su se one tu postavile same (a biće da se tako, na koncu, i desilo), ako direktori i ministri koji su odgovorni za ono što je označeno kao „nema krivičnog djela“ oblače kravate umjesto robijaškog odijela – onda je, brate, vrijeme da svi namontiramo po jedan osmijeh i postanemo Čehovljevi junaci. Drugačije, izgleda, ne biva.
Goran Dakić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.