Vrnimo se koju godinu unazad. Okasnio sam na posao, sjeo za astal i počeo tražiti o čemu bih taj dan mogao da pišem. Prevrtao sam i okretao brojeve, ali ništa. Tek – zvoni telefon. Pogledam: hrvatska mobilna mreža. Kakav je sad ovo đavao?
Dobar dan, dobar dan. Jeste li vi taj i taj, ja sam taj i taj. Imao bih priču za vas ako vas zanima, podrazumijeva se da me zanima. Znate li gdje je taj i taj motel, naravno da znam gdje je taj i taj motel, možete li doći za pola sata, mogu doći za pola sata.
Pokupim blokče, olovče i foto-reporterče i do pomenute adrese. Ispred motela autobus, onaj na sprat, a u holu motela pedesetak stranaca obučenih u nekakve narodne nošnje. Pitam za gospodina koji me zvao i recepcionar mi pokaza na vižljavog, dugokosog tipa.
Sjednemo. Veli da je menadžer iz Zagreba. Radio je, dodaje, sa velikim grupama. Čini mi se da je pomenuo i Springstina, ali zaista ne mogu da se sjetim. Sa mnogima je radio, a onda je, prije nekoliko mjeseci, pošao na turneju sa argentinskim folklorašima.
Obišli su nekoliko gradova, a u međuvremenu je dogovorio nastup i u Banjaluci sa kolegom koji se takođe predstavlja kao menadžer i sa kojim je u nekoliko navrata sarađivao. Sve je bilo dogovoreno – nastup je u četvrtak u sportskoj dvorani, a gostima su dan ranije bukirane sobe.
Argentinci su sa menadžerom došli u čas i na mjesto kako je bilo dogovoreno, a potom su saznali da nijedna soba nije rezervisana na njihovo ime. Niko u motelu nije znao ništa o njima. Banjalučki menadžer sa kojim je posao dogovoren ugasio je telefon i – eto, to je to.
Čekao sam da banjalučki dio posla upali telefon; pokušavao sam i pokušavao i on se na koncu i javio. Rekao je da ništa ne zna o tome, da s njim niko ništa nije dogovarao i da nikakav ugovor o nastupu argentinskih folkloraša nije potpisan.
Potom sam nazvao menadžera koji je pokušavao da objasni argentinskoj trupi šta se i kako desilo i pitao sam ga da li ima potpisan ugovor sa Banjalukom. Ne, rekao je on, nemam, ali nama menadžerima to ne treba, mi sve završavamo dogovorom i rukovanjem.
Ako je tako, dodala je urednica kasnije, onda nema priče. Ko mu je kriv što nije potpisao ugovor? Kud je pošao na slijepo? Neka plaća sad iz svoga džepa ono što je mislio da će da zaradi i neka sljedeći put drugačije vozi. Nije uradio svoj posao i sad je sve džaba.
Ako su Agrentinci tek nakon nekoliko stotina kilometara shvatili da ih je neko zajebao samo zato što njihov menadžer nije uradio ono što je trebao da uradi, sasvim je normalno i prirodno da je Sud BiH oslobodio optužbi za primanje mita Nedima Kulenovića kome je iz džepa u trenutku hapšenja virilo sedam hiljada obilježenih maraka. Pravi menadžeri ionako nikada ne potpisuju ugovore.
Goran Dakić
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.