Vuk Bačanović: Sarajevska odjeća koja vrijeđa osjećanja drugih

Bugarski sociolog Ivan Krstev je u svojoj najnovijoj knjizi “Poslije Evrope”, a za koju je rekao da žali što nije napisana na srpskom jeziku, utvrdio da je EU priča o tome kako plemeniti san postaje košmar.

Nisam siguran koliko je BiH ikada dospjela do ranga da se uopšte može smatrati snom, a ne košmarom predstavljanim kao san, ali vjerujem da ako je neko imao i imao nade u takva predstavljanja da je vrijeme da ih se, za svoje dobro, odrekne.

Čitam tako, u kontekstu svih mogućih bh. košmara, spisak odjeće i pratećih rekvizita koje se neće smjeti nositi na sebi u okviru naučno-nastavnog procesa. Uz pošasti kao što su odjeća na bretele, prozirna, tijesna, namjerno rasparana odjeća, mini suknja, bermude, šorc, papuče, natikače, potpetice, šminka, nakit, tetovaža, pirsing, naročito je istaknuta odjeća sa porukama koje vrijeđaju osjećanja drugih. Kakve su to, tačno, poruke koje vrijeđaju osjećanja drugih? Ko su ti drugi i ko zapravo utvrđuje koji su parametri za procjenu stepena uvredljivosti njihovih osjećanja?

Prema tome, sprečavanje “vrijeđanja drugih” uvijek je dio agende onih koji za sebe žele rezervisati ekskluzivnu povlasticu vrijeđanja drugih.

Da li bi recimo bilo uvredljivo nositi majicu sa natpisom: “Sarajevski univerzitet je na svjetskoj rang-listi univerziteta toliko nisko da je nazvati ga dnom pohvalna konstatacija”? Ili, “Na sarajevskom univerzitetu postoje profesori koji seksualno uznemiravaju studentkinje”, ili “Ovdje je moguće pasti jedino na stepenicima”, odnosno: “Ovo je mjesto na kojem kolo vode vječni studenti sa partijskim knjižicama” i tome slično? Na stranu sada što određena obrazovna instuticija poštovanje zadobija kvalitetom obrazovanja koje pruža, kao i stručnošću kadrova koje proizodi a ne dekretiranim maskenbalima malograđanskog ukusa, ali ne bi li svaki univerzitet, zapravo, trebao biti mjesto konstruktivnih međusobnih “vrijeđanja”? Nije li, upravo, “vrijeđanje” to koje, kroz gomilanje problema i svađa na jednom mjest, iste i rješava?

Posve je logično da su nedopustive poruke koje pozivaju na ubistvo ili pogrom određene skupine ili pojedinca, ali “vrijeđanje osjećanja drugih”? Zbog čega musliman, hrišćanin ili ateista ne bi mogli nositi majice sa natpisima koji, afirmiraju vlastita, a “vrijeđaju” tuđa uvjerenja? Drugim riječima, zbog čega musliman na sebi ne bi mogao nositi natpis “Hrišćani nisu u pravu”, hrišćanin “Muslimani nisu u pravu”, a ateista npr. prekrižene vjerske simbole sa natpisom: “Ovo su idioti!”? Koncept slobode je, inače i baziran na tome da su “uvrede” nešto sasvim prirodno, jer nemoguće je da se oko svega slažemo. Pomisao da se društvena sloga i konsenzus postiže ispraznim dekretima i proklamacijama nije samo idiotska, već sasvim sigurna autostrada pakla i stradanja čija je konačna stanica Auschwitz ili Gulag.

Prema tome, sprečavanje “vrijeđanja drugih” uvijek je dio agende onih koji za sebe žele rezervisati ekskluzivnu povlasticu vrijeđanja drugih. Jer će u carstvu idiotizma koje uspostavljaju jedino oni imati pravo na osjećanja koja mogu biti uvrijeđena, dok će drugi, oni koji npr. vole tetovaže i pirsinge, ili mini suknje biti oglašeni kao čudovišta čiji ukus je samo po sebi uvreda nekakvoj egzaltiranoj instituciji. A koja je egzaltirana zato što su to rekli SDA kadrovi. Isti oni zbog kojih u Sarajevu jednom Borisu Dežuloviću nije dozvoljeno da se našali na račun dominirajuće ličnosti islamskih svetih spisa, jer je to uvredljivo, a vrijeđanje zdravog razuma tjeranjem jednog kolumniste iz vodećeg dnevnog lista nije. Prema kojoj je blokiranje glavnog grada radi izborne pobjede Redžepa Tajipa Erdoana nešto sasvim prihvatljivo, dok bi student koji će sutra nositi majicu sa prekriženim Erdoganovim likom, bio odstranjen iz prostorija univerziteta, a sutra, ko zna i odstranjen sa istoga.

Nepodobnim profesorima koji vrijeđaju samom pojavom odjeća neće ni biti potrebna, jer će se već naći neko pametan da proglasi da je izgovoreno jedno te isto što i napisano na majici. I da ih se uputi tamo gdje odjeća i zaista neće biti potrebna. Jer nedopustivo je reći nešto što će uvrijediti osjećaje vječno preosjetljivih drugih. Pakao, to su uvrijeđeni drugi.

Vuk Bačanović

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.