Vuk Bačanović: Turbofolk ustaše Rajka Vasića

Nisam navijao za Hrvatsku iz prijateljskih razloga. Jednostavno kao homo sapiens, koji, spletom istorijskih i raznih drugih okolnosti proizlazi i iz srpskog, ali i hrvatskog naroda ne mogu da se poistovjetim sa društvenim vrijednostima turbofolk katolicizma i light ustaštva.

Sa društvenim postupanjem u kojem je prihvatljivo stiditi se vlastitog oca – Srbina, kao što je to učinio golman Subašić, a opet, s druge strane, donirati novac tragično-smiješnoj sektaškoj nakaradi Dariju Kordiću, poput Luke Modrića, u čemu Subašić i njegovi suigrači ne vide ništa sporno. Kao ni u tome da se, po vlastitom izboru, pred 550 000 ljudi grle sa Thompsonom.

Znate, to je onaj pjevač koji se oblači u crno, urliče “Za dom spremni”, maše smiješnim plastičnim mačem povećih gabarita, krade opskurne melodije od Vardara do Triglava, mijenjajući im riječi u stilu “Hrvat zauzeto” i pri svemu tvrdi da nema ništa sa ustaštvom. Pa i nema. Još gore, ima veze sa light ustaštvom. To je mirnodopska verzija te ideologije zbog koje Srbin u meni osjeća (za sada) imaginarnu oštricu pod vratom, dok Hrvat shvata da zemlje nisu samo geografske lokacije i imena. Već i stanja uma, te naprosto ne može navijati. Ne za zemlju koju smatra svojom i narod koji smatra svojim, kao i svaku stopu i čovjeka bivše Jugoslavije. Nego za jedan duboko skučeni koncept, zločesti mindset, koji se o njoj nameće, isključiv i uvrjedljiv za svakoga ko, u najmanju ruku, nije primjer bijednog autorasizma i samoporicanja kao golman Subašić.

Da li to znači zaokret ka društvu u kojem će bešćutnost, poput rečenice “nešto mislim, ako toliko volite taj genocid nad vama, sačekajte sljedeću priliku” i slično “jebanje matere uzduž i poprijeko” biti potpis srpskog identiteta i norma društvenog ponašanja?

Ali ne misle svi tako. Rajko Vasić, mislilac, književnik, skulptor, ne tako uticajan u vladajućoj stranci, ali opet ne tako neuticajni influenser, je na svom blogu “Samostalnost Srpske” iznio zanimljivu teoriju. Hrvati su, za razliku od Srba, to jeste Srbije i Bošnjaka uspješni, ni manje ni više, nego zbog toga što su – ustaše! “Srbija neprestano, kao i sarajevski muslimani, gleda preko plota šta ko radi, pa se ljuti, pa saopštava, pa kuka i leleče, pa se žali, pa kleči pred vještačkim prijateljima”, promišlja Rajko, umjesto da postupa kao Hrvati, koji su se odrekli “zajedničkog mentaliteta naših dragih naroda i narodnosti” i koji “na ustaškoj vertikali grade naciju”, te više “ne vide Srbiju, Bosnu ili Kosovo i Makedoniju. To za njih ne postoji. Okrenuli su se sebi.”

Ne bih generalno kritikovao neko “okretanje sebi”, nije mi baš jasno šta je Vasić pod tim podrazumijevao kada su Srbi u pitanju, osim nekih uopštenih misli o “okretanju Kini i Rusiji”. Da li to znači zaokret ka društvu u kojem će bešćutnost, poput rečenice “nešto mislim, ako toliko volite taj genocid nad vama, sačekajte sljedeću priliku” i slično “jebanje matere uzduž i poprijeko” biti potpis srpskog identiteta i norma društvenog ponašanja? Ako išta da bi reprezentacija imala elana da igra bolje od Modrića, Rakitića, nesretnog Subašića i drugih žrtava Thompsona i turbofolk katolicizma? Nikada. Srbija, Srpska, Srbi generalno, pa i svi oni koji im se u tome žele na bilo koji način pridružiti moraju, nezavisno od bilo kakvih međunarodnih afilijacija biti nešto sasvim drugo.

Zato, zapravo, imamo “korijene” za koje smo, do sada, malo marili. To bi, na prvom mjestu bile najnaprednije odrednice Sretenjskog ustava, a prevashodno ona da “ Svaki Srbin ima pravo birati način življenja svog po svojoj volji”, pa i ona, iz toliko omrznutog, a nikada shvaćenog Načertanija da “Jedna od glavnih osnova naznačava se: načelo pune vjerozakonske slobode.” Drugim riječima, da bismo bili uspješni, moramo postati nešto drugo, sasvim drugo od onoga što diktira zatvorenost, zatucanost i zaostalost.

Srbija, ili bilo koja država u kojoj su Srbi većina svoj identitet mora graditi tako da će se u njoj svako ljudsko biće osjećati dostojanstveno, prihvaćeno, sigurno i voljeno i imati neprikosnovenu slobodu svijesti i savjesti. Srbija i Srpska, prema tome, ne mogu i ne smiju biti srpska Thompsonova utopija, mjesto raskalašnog divljanja turbofolk light fašista, kasarna za postrojavanje bolesnih umova, zluradih kvazivjernika i njihovih preplašenih i poniženih žrtava sa Štokholmskim sindromom. Već, za razliku sramnoga naslijeđa prošloga rata, sve suprotno od toga. Štaviše, utočište za sve one koji od toga, bilo gdje na svijetu žele pobjeći. Ili, barem, uzor kako popraviti stvari. Jer da je to bilo tako, danas, sasvim sigurno ne bismo morali svakoga vući za ruku da nam bude prijatelj, ili slušati o prednostima toga da postanemo još više ustašama nalik.

Vuk Bačanović

Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.

Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.