Umije biti zgodan taj vremeplov. Tako na današnji, Svjetski dan noževa (da, postoji i to) otkrijete da je 1979. premijerno prikazan film “Rock N ‘Roll High School” fokusiran oko četvorke pod imenom Ramones.
OK, hajde da vas ne lažem dalje, to i nije toliko važno, samo sam tražio povod da napokon napišem nešto o ovoj legendarnoj bandi. A ta priča je po mnogo čemu jedna od najbitnijih u istoriji rokenrola.
Odmah da se kaže kako ne bi kasnije bilo nedoumica, radi se o unikatnom bendu kakvog ni prije a ni kasnije, jednostavno, nije bilo. A zašto im niko nije i pored bezbrojnih kopija ni blizu prišao, e to je već pravo pitanje. Vjerovatno zato jer kad je nešto toliko originalno i izvorno onda sve ostalo može samo da djelimično zadovolji potrebu. Bezbroj je takvih primjera ne samo u muzici, a konzumenti npr. Coca Cole, Nutelle ili ne znam već čega će vam to i potvrditi. Čak i kad bi pokušali da raščlanimo sastojke tog čuda ne bismo daleko dogurali.
Koncept je naime bio toliko jednostavan da se činilo da ga je najmanji problem oponašati. Da, sve do momenta kad bi se pokušalo u jednom dahu isporučiti tolika količina energije i zaraznih refrena. E, tu bi se javio ozbiljan problem jer ako sad pogledamo unazad, osim možda Motorhead, malo ko je uspijevao da protutnji kroz svoj set praveći pauze tek toliko da Joey vikne:”Take it Dee Dee!”, a ovaj da odbroji “1,2,3,4!”. Neko bi možda rekao da to može svaki garažni bend, ali znamo da nije tako.
Da bi to moglo bilo je potrebno da četiri momka sa potpune društvene margine, sa brojnim ličnim i porodičnim problemima, osnuju bend kao svoju drugu, jedinu pravu kuću. Ona prva je često bila kako bi to rekao Dee Dee:”Home Is Where The Hell Is”. Odrasli u Forest Hillsu, dijelu Queensa tj. New Yorka koji je godinama bio poznat kao dom teniskog US Opena, nije čudo da su njihovi prirodni “neprijatelji” bili upravo teniseri, pripadnici jednog drugog jet-set svijeta. Jedino što je njima preostalo jeste bilo da udare, i to žestoko, po svojim gitarama i bubnjevima.
I kako to često biva sa onim umjetnicima koji se pojave u praskozorje nekog velikog pokreta kao što je bio punk, Ramones su bili olako svrstavani u tu grupu. U redu, imidž je bio taj, ali mislim da nedostaju neke odrednice koje su karakterisale njihove britanske savremenike. Prvenstveno odsustvo političkog angažmana ili pak “nabadanje” rokenrol dinosaurusa. Ramones su jednostavno, ponajviše Dee Dee kao glavni autor iz sjenke, ukrstili svoju ljubav prema zvuku pedesetih, naivnom i nevinom pop-zvuku, sa žestinom koju su nosili The Stooges ili New York Dolls. Sve to spakovali su u briljantne, uglavnom dvominutne komade, dokazujući da ko ne umije u te dvije ili tri minute da kaže sve što ima, teško da će znati u petnaest ili dvadeset minuta dugim trkeljisanjima. Ovime se ne umanjuje sviračko majstorstvo onih koji su to znali da jednakim kvalitetom razvuku preko cijele strane ploče, ali kad bi se na nekom finalnom suđenju trebalo uprti prstom u pravi, esencijalni rokenrol bend jasno je na koga bi se pokazalo. Kako to reče NKZ:”Ma tu nema ama baš nikakve rasprave, to je ukucano u kamen, samo nije Mojsije stigao spustiti”.
Iako je to sve dokumentovano na njihovim antologijskim albumima “Ramones”, “Leave Home” i “Rocket to Russia”, za potvrdu svega navedenog dovoljno je pustiti vjerovatno najbolji live album svih vremena, “It's Alive” (OK, ne smijem ne pomenuti “Kick Out the Jams” MC 5, “Live at the Apollo” Jamesa Browna, “Live at Leeds ” The Who, “Get Yer Ya-Ya's Out!”, Rolling Stonesa). U manje od sat vremena tu je isporučeno sve što vam treba od rokenrola. Dakle, i suze i znoj i lava i radost. Kome uspije da prvo zaustavi nogu da ne cupka, a ubrzo nakon toga ne krene da luđački skače po sobi. hm, pa zabrinut sam za njegovo/njeno opšte fizičko i psihičko stanje. A oni koji do danas nisu shvatili šta je tu veliko, tj. kako su im eto sve pjesme skoro pa iste, dodao bih da to i jeste Sveti Gral. Ko nađe svoju pjesmu, našao je sve.
Ramones su, nažalost, i jedan od onih bendova koji se neće više nikad okupiti. Kao da se sudbina potrudila da se i original ne ponovi, kad već kopisti ne mogu da ga stignu. Čarobni konglomerat koji na papiru nikako nije trebao da profunkcioniše, bio je negacija svega onog što bi očekivali. Pank-gitarista koji je zdušno podržavao republikanske predsjednike Busha i Reagana; basista koji je odrastao u Njemačkoj kao potomak američkog oficira i Njemice; bubnjar sa mađarskim porijeklom i Jevrej – dugonja kojem su po rođenju morali odstraniti sijamskog blizanca. Kako god, kroz vatreno krštenje u paklenom smradu njujorških klubova u kojima se pivo izbacivalo iz organizma na licu mjesta, nastalo je ovo čudo.
I svaki put kad se zateknem negdje gdje nisam trebao i gdje sa bine dolazi neko beskrvno i bezlično smaranje, poželim to čudo. Da neki klinci u Ramones majicama istrče, rastjeraju sve pred sobom, odvrnu pojačala na 11 i donesu život, punim plućima.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.