Dugo vremena odlažem da napišem ovaj tekst. Ne zbog toga što je tema nebitna. Ili zato što je fenomen površnog, a zašto ne reći i vrlo glupavog, autošovinizma i samoporicanja među Srbima (ali i Bošnjacima) nevrijedan ozbiljne analize, koja apsolutno mora prevazići format kolumne.
Problem je daleko složeniji, budući da se autošovinistička i samopricateljska misao, uz nesposobnu “demohrišćansku” opoziciju sarajevskih “radovanista”, nameće kao, doduše, vrlo malobrojna, ali i, zahvaljujući federalnim medijima, jedina intelektualna kritika postojeće vlasti u Republici Srpskoj. O čijim greškama se mora ozbiljno diskutovati. Ali da bi kritika vlasti bila ozbiljna moraju postojati i ozbiljni kritičari, a i obrnuto, ozbiljni kritičari zahtijevaju ozbiljnu vlast. Ali kako je tehnologija vladanja u Srpskoj usko skopčana sa populističkim varvarogenijalizmom, to i kritičari ne zaostaju za takvim konceptom. A čak ga i nadmašuju.
Jedna od perjanica “druge”, ili ko će ti ga znati, “treće” Srpske je svakako Srđan Šušnica, po vokaciji policijski inspektor i kulturolog. Njegov koncept odnosa prema, kakvoj-takvoj, vlasti koju su Srbi izabrali je, zapravo nikakav odnos. Sam takav odnos ne može postojati. Za njega je “RS produkt fašizma”, “kao i NDH, kao i višijevska Francuska, kao i nedićevska Srbija”, te ona “u tom smislu ne može politički biti autentična i samostalna da bi pregovarala ili vodila autentičan samosvjestan dijalog o svom nastanku ni sa kim, a kamoli dijalog o svoj toj silini zločina i krvi na kojima je nastala, i nesprske i srpske krvi”. Ona je “okupacioni beogradski trabant”, te “kolaboracioni isprdak koji predstavlja negaciju BiH”. Na temelju svoga promišljanja da RS “može da postoji samo ako može da postoji NDH”, Šušnica gradi svoja navodna sjećanja na Oluju i izbjeglice koje je primio u svoj dom, koji je ispunila “topla i sočna dalmatinska ikavica”. “Kud će toliki narod sa svojom ikavicom u Srbiji i šta će sa tom ikavicom biti tamo? Tamo je melodija, ipak, neka druga”, zapitao se poznati kulturolog, uzdahnuvši jer je “nacionalistička elita u seobama i ratovima od Ličana, Vlaha, Krajišnika, Bosanaca i drugih pravoslavnih najlakše pravila ‘Srbe’”.
Ovakvu političku, budimo kolegijalni pa recimo, misao slijedi i kolumnista banjalučke Buke i portala Al Jazeera, Dragan Bursać, koji je u jednom od nedavnih osvrta primijetio da “ne treba biti puno pametan, pa sagledati povijesnu situaciju od Ilije Garašanina, preko Dobrice Ćosića, Radovana Karadžića, Ratka Mladića, do Milana Martića pa vidjeti kako je ‘ideja’ o jedinstvu Srba u jednoj državi samo u 20. vijeku izazvala doslovno pomor Srba”, što, po Bursaću, nastavlja Milorad Dodik osjetivši “mentalne i emotivne potencijale naroda, koji nažalost nisu bogznakako visoki”.
Jedino što je tačno u Bursaćevoj filozofiji istorije jeste da “ne treba biti puno pametan” pa biti u stanju “povijesnu situaciju” Srba i bilo kojeg naroda pod kapom nebeskom, predstavljati banalno i redukcionistički na način na koji je predstavljaju on i njemu srodni ideolog, inspektor i kulturolog Šušnica. Na stranu sada što raspad SFRJ iz kojeg je proizašla i kakva-takva, vrlo nesrećna, istorijska nužnost zvana Republika Srpska, nije započeo ni pojavom Slobodana Miloševića i ni Memorandumom SANU, već se radi o daleko kompleksnijim procesima započetim još šezdesetih godina u samim republičkim kompartijama, a rezultovao je, kako Hrvatskim proljećem, Memorandumom Slovenačke akademije nauka i umjetnosti i mnogim drugim procesima i pripadajućim nacionalističkim deklaracijama koje su Jugoslaviju od savezne države pretvorile u labavi savez država.
Da to nije bilo tako, onda bismo osamdesetih i devedesetih svjedočili zajedničkom jugoslovenskom otporu protiv Slobodana Miloševića, vojskom za očuvanje zajedničke države, a ne divergentnim silama od kojih je svaka formirala svoju šovinističku ideologiju, pa i onu uperenu prema Srbima. I to, upravu takvu, koju, želeći biti srpska intelektualna opozicija vlasti Milorada Dodika, kopiraju Šušnica i Bursać. Prema kojoj Srbi u BiH i Hrvatskoj uopšte nisu Srbi, već Vlasi, Ličani, pa i nekakvi “Krajišnici”, što je samo kompost varvarskog kasapljenja istorijskih izvora, dokumenata i nepregledne izvrsne naučne literature o Srbima zapadno od Drine, u starčevićijansko-frankovačkom stilu, ideologije o “slavjanosrbskoj pasmini” i Srbima kao remetilačkom faktoru koji su – ako ćemo slijediti “antinacionaliste” Bursaća i Šušnicu – sami sebi krivi jer je nad njima izvršen, kako ustaški genocid, tako i Tuđmanovo i Izetbegovićevo etničko čišćenje. O posebnom obliku nedostatka elementarnog obrazovanja koji je krivicu za srpsku sudbinu u Hrvatskoj i BiH u stanju pripisati jednom od najliberalnijih srpskih mislilaca 20. vijeka, Iliji Garašaninu, ne treba posebno ni pisati.
Jer samo takav, naročit oblik autošovinističke neinformisanosti bespameti može biti u stanju upućivati Dodiku kritike za apsurdne teorije zavjere prema kojoj je za Srebrenicu odgovoran Alija Izetbegović (a neposredno i Klinton), dok mu je, istom paralogikom, za etničko čišćenje vlastitoga naroda odgovoran isti taj narod, jer su mu “mentalni potencijali”, preslabi da shvati ljekovite autošovinističke vapaje svojih spasitelja.
I da se vratimo na početnu misao. Kada su u pitanju navedeni primjeri kritike vladajuće nacionalističke ideologije u Republici Srpskoj, najgora u cijeloj priči nije samo glupost i kopiranje najužasnijih i najneznanstvenijih ispada bošnjačkih i hrvatskih šovena prema Srbima kao kolektivu, već i činjenica da je cjelokupna priča zapravo namjenjena isključivo takvome kvaziintelektualnom tržištu Federacije. Produktivna opoziciona intelektualna misao je srpskom narodu u Srpskoj i cijeloj BiH potrebna kao nasušnji hljeb. Ali to svakako nisu i neće biti elementarno neobrazovani pozeri i samoproklamovane mesije iz mejnstrim-budalastih federalnih medija. Jer takvi ljudi, u postojećim konstelacijama, nisu protivnici, već najbolje sluge postojeće vlasti i njene ideologije.
Vuk Bačanović
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.