Kao žanr, romantična komedija, čiji se korijeni obično pripisuju Šekspiru, sasvim logično, postoji od začetka filma. “Svjetla velegrada” (eng. City Lights), “Neki to vole vruće” (eng. Some like it hot), “Dogodilo se jedne noć” (eng. It happened one Night), samo su neke od njih.
Tradicionalno, romantična komedija je film iz dva žanra (komedija i romansa) koji podrazumijeva određenu formulu i uključuje dvoje protagonista, obično dvoje mladih, simpatičnih likova koji su, bez obzira na činjenicu što su suštinski jedno za drugo, tokom filma razdvojeni nekim kompleksnim okolnostima, poput klasne ili društvene razlike, bivših veza i odnosa sa drugim ljudima, negodovanjem roditelja i slično. A ponekad, mada rjeđe, i natprirodnim. Odvojenost, gotovo bez izuzetka, ovdje služi kao period samospoznaje, periodu u okviru kojeg glavni likovi prolaze kroz određene transformacije neophodne za posljednji čin. Ovaj prekid takođe služi i kao vrijeme krucijalno za lično prihvatanje, sebe i svojih emocija koje se, nakon što se iz perioda uspješno izađe, drugoj osobi demonstriraju putem grandioznih, ekstravagantnih i često javnih izjava ljubavi (grand gesture).
Sve romantične komedije, ili barem sve do 1970-tih i pojave Vudija Alena (Woodie Allen), podrazumijevale su srećan završetak i bile su jedna vrsta bajkovitog prikaza odnosa između dvoje ljudi, što je tema poznata svima nama, tema o kojoj znamo barem po nešto iz ličnog iskustva, zbog čega je ovaj žanr, između ostalog, toliko i popularan. Iako će rijetki to i priznati.
Kako to obično biva, atmosfera, poruke i teme kojima su se romantične komedije bavile, i bave, mijenjale su se u odnosu na vrijeme u kojem su nastajale, pa su tako one koje su nastajale u decenijama do 1960-tih obično zaplet i samu komediju stavljale u prvi plan, ističući jake i brze dijaloge kao svoju dominantnu vrijednost. “Filadelfijska priča” (eng. The Philadelphia Story), sa Kerijem Grantom (Cary Grant), Džejmsom Stjuartom (James Stewart) i Ketrin Hepbern (Catherine Hepburn) ili “Ples na kiši“(eng. Singing in the rain), sa Džinom Kelijem (Gene Kelly) i Debi Renolds (Debbie Reynolds), odlični su primjeri za to i moji omiljeni filmovi ovog perioda.
1960-te, kao dekada progresivnosti i seksualnog oslobođenja, u sam žanr unosi određeni cinizam, reflektujući i prenoseći stanje na terenu, u pravom životu, na ekran. Samim tim, filmovi ovog perioda zrače jakom energijom, izvjesnom hrabrošću i bogati su direktnijim seksualnim referencama i aluzijama. Razvodi, vanbračne aktivnosti, ljubavnice i nezadovoljne žene velikih libida, željne zabave, motivi su koji filmovima ove dekade nisu strani. 1970-te odbacuju postulate uspostavljene prethodnih godina, gradeći put onome što danas možemo nazvati “radikalnom romantičnom komedijom”.
U pitanju je vrsta romantične komedije koja je uvela introspekciju u samu ideologiju romanse i odnosa između dvoje ljudi i koja za rezultat nije više nužno imala niti je garantovala srećan kraj. “Eni Hol” (eng. Annie Hall) – iako i “Menhetn” (eng. Manhattan) ulazi u ovu kategoriju, oba u režiji Vudija Alena – bio je prekretnica u ovom žanru koja je napravila otklon od onoga što se u Holivudu tada smatralo romantičnom komedijom, dajući joj istovremeno i lakoću i ozbiljnost i sofisticiranost. Ali i težinu, jer je “Eni Hol” film u potpunosti utemeljen u realnosti i bavi se životom realnih ljudi koji izgledaju kao ljudi. Od krvi i mesa. A zasnovan je gotovo isključivo na tekstu. Sam film, pored toga što uvodi Vudija Alena kao glavnog lika, prati propali odnos između dvoje ljudi koji su, iako nesavršeni, vrlo pristupačni, neposredni. Ljudi sa kojima se lako povezati. U pitanju je priča ispričana do tada nebrojeno puta, međutim, način na koji ju je ispričao, tehnike kojima se služio da bi je ispričao, razbile su narativni kanon koji se do tada koristio.
Razbijanje četvrtog zida, revidiranje žanra ili nedostatak narativne konzistencije, u vrijeme u kojem se sve to odigravalo – ovi rediteljski postupci izgledali su kao mala revolucija koja je dovela do toga da se “Eni Hol” smatra Alenovim remek djelom. I s pravom. Jer s promjenom očekivanja publike, ali i igranjem sa stilom i narativnim tehnikama, došlo se do izvjesnog nivoa neizvjesnosti i svježine koja je “Eni Hol” stavila u kategoriju ne samo odlične romantične komedije nego i odličnog filma, generalno.
Ovakav trend nastavljen je i 1980-tih kada se desio možda i najbolji film u istoriji ovog žanra, meni sigurno najdraži. Riječ je o “Kada je Hari sreo Sali” (eng. When Harry met Sally), filmu sa kraja decenije, iz 1989. godine. Finansijski uspjeh ovog filma, njegova popularnost među publikom, ali i činjenica da se radi o kvalitetnom filmu, a ne samo romantičnoj komediji, doveli su do toga da svi filmovi nakon “Kada je Hari sreo Sali” imaju nešto od njegovog genetičkog koda u sebi. Neki trag, pa bio on i najmanji mogući. “Kada je Hari sreo Sali” postavio je nekoliko pravaca koji će se tokom godina eksploatisanja pretvoriti u poznate klišee kojima savremene romantične komedije obiluju. Šarmantni, stabilni, ali pomalo pesmistični muški lik uparen sa luckastom, simpatičnom, pomalo neurotičnom, ali optimističnom partnerkom je danas standard.
Sporedni likovi čija je glavna uloga, pored podrške protagonistima, zaljubiti se jedni u druge. Standard. Vrhunac filma koji podrazumijeva trčanje s kraja na kraj grada ne bi li se ljubav izjavila prije nego se nešto strašno desi (ona se uda za drugoga, on odleti na drugu stranu svijeta itd.)? Standard. Međutim, ljepota ovog predivnog filma krije se u njegovim jednako predivnim dijalozima koji su doprinijeli tome da “Kada je Hari sreo Sali” postane način za premošćavanje jaza nastalog između sofisticiranih, inteligentnih, pomalo bizarnih filmova Vudija Alena, koji nisu po ukusu široke publike, sa jedne strane i mejnstrim komedija 1990-tih, koje će “Kada je Hari sreo Sali” naposlijetku iznjedriti.
Renesansu 1990-tih, pa čak i 2000-tih, prekida nagli pad u kvalitetu filmova ovog žanra. Vjerujući da je za uspjeh filma dovoljno samo veliko glumačko ime, pri tom zaboravljajući da je publika uglavnom, pored imena koja se podrazumijevaju, prepoznavala prije svega dobar tekst i humor, u posljednjoj deceniji se u hiperprodukciji visoko budžetnih filmova desilo da je svaki pedeseti, u najbolju ruku, prosječan. Ovakav negativan trend bacio je ljagu na žanr, poistovjećujući ga sa jeftinim, otrcanim dijalozima, klišeima, lošom glumom i još gorom pričom. Filmovi poput “The Ugly Truth”, “Fool’s Gold”, “Playing for Keeps”, “Aloha”,”When in Rome”, “Ghosts of Girlfriends Past”, preplavili su tržište. Ova dekadencija, koja traje već deceniju, čini se kao da bi uskoro mogla biti na zalasku, uzevši u obzir neke nove naslove koji su nastali u posljednje dvije-tri godine. “Before we go”, “Crazy Rich Asians”, “The Big Sick”, “La, La Land”, “Man Up”, su filmovi koji se vraćaju svojim korijenima, istovremeno ih odbacujući.
Likovi koji su na samom početku, ali i skoro vijek kasnije, svi redom dominantno bili visoki, šarmantni, markantni bijelci, sada se pojavljuju u raznim oblicima i veličinama, zadovoljavajući tako ukuse široke publike. Različite nacionalne, vjerske, etničke pripadnosti, seksualna opredjeljenja, poigravanje sa stereotipovima i generalno kulturna raznolikost postali su, na svu sreću, naša svakodnevica. Niti su muškarci više svi isti, nalik jedan drugom, niti su sve žene mahom plave. Ponekad je čak riječ o damama u 60-tim, koje svoje muškarce iz snova pronalaze po hotelima u Indiji.
P.S. Kao veliki ljubitelj romantičnih komedija, a pogledala sam ih skoro sve, izdvajam onih trideset koje su na mene ostavile najjači utisak, koje su me nasmijale, zabavile i razgalile i koje bih vam bez razmišljanja i stida preporučila. Pri tom u njih ne ubrajam: “Razum i osjećajnost” (eng. Sense and Sensibility) ili “Ponos i predrasudu” (eng. Pride and Prejudice), filmove koje bih mogla gledati svaki dan, po čitav dan, zauvijek. Mojih 30 i nešto, od 30 i nešto ka 1: “A life less ordinary”, “Roman Holiday”, “Before we go”, “Purple Rose of Cairo”, “My Big Fat Greek Wedding”, “The Apartment”, “Reality Bites”, “Harold and Maude”, “Manhattan”, “Sabrina”, “Benny & Joon”, “Sleeping with other people”, “Much ado about Nothing”, “Overboard”, “Love Actually”, “Four weddings and a funeral”, “French Kiss”, “A good year”, “About a boy”, “Best Exotic Marigold Hotel”, “Say Anything”, “10 things I hate about you”, “Away we go”, “It Happened One Night”, “Groundhog Day”, “The Princess Bride”, “Crazy Stupid Love”, “The Philadelphia Story”,”As good as it gets”, “Annie Hall”, “Punch Drunk Love”, “Amelie”, “Singing in the Rain”, “When Harry met Sally”.
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.