Nije potrebno biti pretjerano revnosan čitalac ove kolumne pa da se primjeti da u njoj ne vrvi od tekstova o tzv. domaćoj muzici.
Em je to “domaće” odavno postalo upitno (rakija, suvo meso, mlijeko, voće…), em kad je muzika u pitanju imamo tako malo toga da ponudimo a da to već nema negdje izvan granica prostora kojem pripadamo.
Ipak, 13. 9. 1933, u Sijekovcu, u Posavini, rodio se čovjek koji nije bio muzičar, čovjek brojnih talenata, ali zapamćen ponajviše po muzici koja je nastala na njegovim stihovima. Kada bih sad ovdje nabrojao samo nazive tih pjesama, onda kolumna ne bi ni trebala jer one čine antologiju najplemenitijeg što je nastalo u bivšoj državi. Da ja to ne bih sad i ovdje radio, ukucajte na bilo kojem pretraživaču ime Duška Trifunovića, i siguran sam da ćete ostati zatečeni kakvih tu ima remek-djela a da niste ni slutili da su njegova.
U redu, vjerujem da bez obzira sa koliko pažnje se udubljujete u slušanje muzike i teksta, svi znate za “Ima neka tajna veza” ili “Glavo luda”. Toga su se dohvatila najpopularnija imena poput Brege ili Čole i nije bilo šanse da vas to mimoiđe, baš kao ni čitavog niza Duškovih pjesama koje su donijeli u svojoj karijeri. Neke od njih spadaju u sam vrh njihovih opusa. Jer kako zaboraviti recimo: “Po meni se ništa neće zvati… pamtite me po pjesmama mojim”?
Ono što valja iznijeti na svjetlo dana na ovu godišnjicu jesu neki predivni komadi nastali u saradnji sa danas gotovo potpuno zaboravljenim Gaborom Lenđelom, Rankom Bobanom, Jadrankom Stojaković ili pak Narcisom Vučinom. Ovog posljednjeg nije teško ni zaboraviti jer mnogi od onih koji su imali tu čast da otpjevaju Duškove stihove su ostali pokraj puta, ali ne lezi vraže, Narcis je svoje mjesto zaslužio jer sa njegovih usana su došle sljedeće rime:
“Moj brat se vraća s posla
svakog dana oko tri.
Ide teška industrija
na biciklu
nosi hljeb
i veliko srce svoje
Sklonite se
njemu treba čisti zrak.”
Gabor Lenđel i njegova Teška industrija se pamte možda najviše po Seidu Memiću Vajti, ali nije on već Goran Kovačević otpjevao u “Nikola Tesla”: “Ja sam naroda svoga sin, i nema drugog gesla. Velike drame prvi čin, Nikola Tesla, Tesla”. Neki će reći da je to Duško pisao po narudžbi, a bilo je i toga, ali kad se istinski duh prihvati narudžbe, onda rezultat nikako nije običan.
Bijavši u dodiru sa Genijem, Vajta je znao kome da se okrene kad je krenuo putem solo-karijere. “Zlatna ribica” o čovjeku koji je baca nazad u vodu jer on nije od samo jedne želje ili još možda više: “Ne očekuj da te iko razumije, radi svoje, ti si čovjek od zanata, svu nesreću oko tebe što se vije stvorile su sitne duše, iz inata” su samo neki od u more pobacanih Duškovih mudrosti. Kako bi rekla nova, misteriozna saradnica, sagovornik ove kolumne R. S. V: “Mrlja na savjesti površnog”.
Kada danas slušate ove pjesme, vidljivo je da Duško nije bio lirik, možda više egzistencijalist, ali kako onda definisati: “Svi mi drugi svoju tamu nude, a iz tebe sija vječni sjaj” ili “Zato ne plači, tvoje suze će padati na zemlju koja samo sumnju rađa zato ne plači, biće teško kada počne rasti rijeka suza i na njoj lađa”. R.S.V: “Vedrina u Sarajevu i tuga u vozu za jug”.
Vrijeme i zaborav čine svoje pa je tako ispod ove zadnje, na You Tube, čovjek potpisan kao Isac Kelmendi napisao: “Tekst je čista poezija”. Makar sam prema neznanju slabo, gotovo nikako, tolerantan, moram da priznam da je ovaj naivni komentar, makar i nesvjesno, pogodio u metu. I ne slutiš Isače koliko.
Počevši kao bravar, a to se ovdje kroz istoriju pokazalo kao obavezno ukoliko pretendujete na vodeću ulogu, naoružan samo ogromnim talentom, Duško Trifunović se utkao u kolektivno sjećanje kao neko ko je sve čega bi se dohvatio pretvarao u zlato. Tako je, iako protiv svoje volje, nakon uređivanja omladinskog programa nekadašnje TV Sarajevo, prešavši u tzv. Dječju redakciju napravio onaj topli serijal u kojem su dječica iz malih mjesta pričala neke divne mudrosti. E, sad što je prije toga zaradio suspenziju jer je glavnoj urednici rekao: “Znate šta treba djeci? Djeci treba j…t mater!”, e i to je bio Duško.
I kao što je onom “bravaru” na sahranu došao svako, tako i u Sremskim Karlovcima nije bilo neopravdanih izostanaka. Svi sinovi su došli na ispraćaj duhovnom ocu.
“Nebeski princ se zamišljeno smješi. Veliki Duško i mali mi. Usamljenik a legenda”. (R.S.V, sa zahvalnošću)
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.