Protivno svim mojim običajima današnju kolumnu počinjem citatom koji smatram jednim od najljepših opisa kako muzika utiče na čovjeka.
Ante Tomić:
“Ujutro je padala kiša, a ja sam stavio Paula Simona da mi svira i bio je to savršen početak dana. Melankolični električni klavir u “Still Crazy After All These Years” divno se slagao sa sivim nebom i kapima koje su udarale u staklo dok sam prao zube. Zatim sam se krenuo odijevati, a stari Paul je nastavio sa “Slip Slidin’ Away”. I meni nije bilo pomoći. Zaustavio sam se sjedeći na rubu kreveta, s gvaljom u grlu i čarapom napola navučenom na lijevo stopalo, već u prvoj strofi, kad muškarac kaže:”Dolores, I live in fear/My love for you's owerpowering, I'm afraid that I will disappear”
Ne smatram se dobrom ni osjećajnom osobom, ali ova pjesma me slomi, nemilosrdno mi zdrobi svaku koščicu u tijelu koliko god puta je čujem i nije rijetkost da me rasplače, naročito u drugom dijelu, u emocionalno razornom trenutku, kad otac navečer razgovara sa sinom, stavi ga na spavanje i… odveze se kući. To je tako lijepo, i tako tužno, i tako strašno, da mi se djeca zabrinu gledajući me i žena upita: “Ante, šta ti je?” Ta je muzika, naposljetku, tako veličanstvena da ja zaista ne znam, ne pada mi na pamet nikakvo dobro objašnjenje činjenice da netko voli Miroslava Škoru, Jelenu Rozgu ili Seku Aleksić.”
A onda je otišao i šampion, pa sam opet došao do Paula:
“I am leaving, I am leaving but the fighter still remains”
Na kraju, a ustvari najvažnije, prošlog petka je izašao, uslovno novi album Paula Simona “In The Blue Light”. Gdje ćeš više razloga da se posvetiš pisanju o jednom od najvećih kompozitora kojeg je dala pop-kultura?
Nije ta konstatacija samo moja, potezana je nebrojeno puta, ali se nekako lako zaboravlja. Valjda zato što ovaj tihi genije ne pravi larmu već iz sjene iznosi pred nas bisere. Ovaj put u pitanju je kolekcija njegovih već objavljenih pjesama kojima je priuštio novo čitanje. Razlozi za to su poznati samo autoru ali logično je pretpostaviti da postoji neko nezadovoljstvo oblikom u kojem su svojevremeno objavljene.
Generalno, utisak varira od pjesme do pjesme, što će reći da su neke zaista zasjale novim sjajem, neke ostale na visokom nivou na kojem su i bile, ali ima i onih koje i nisu baš morale da se diraju. Prilično je jasno da je produkcija albuma “You're The One” bila problematična i da je ostavila pomalo natrpanu zvučnu sliku pa su tako dva vrhunca ovog albuma potekla upravo otamo. “The Teacher” je prelijepa i ovako presvučena u ruho akustične gitare stvarno sija, dok “Darling Lorraine” jedan od najvećih Simonovih pjesama jednostavno zvuči drugačije, ali ni originalu nije mane.
Ova životna storija Franka i Lorraine je naprosto od onih koje vam oduzima dah i pravi upravo onu gorepomenutu Tomićevu “gvalju” (slutim da je to ustvari ona “knedla u grlu”), u svega nekoliko minuta sažima sve uspone i padove jedne ljubavi, da bi vas dokrajčila onim: “Doktor se smješkao, ali vijesti nisu bile dobre…” Ovdje je to podcrtano lelujavom gitarom Vincenta Nguinija, stalnog Simonovog saradnika, koji je nedugo nakon ove sesije preminuo, te je i to dalo pečat smrtnosti koji ova pjesma itekako nosi.
Pored Vincenta tu je još studijskih ala ponajviše jazzy vokacije poput Vyntona Marsalisa, Billa Frisella ili Jack de Johnetta. Ovakav izbor muzičara nije ništa novo za Simona, on se u pre-Graceland eri često laćao takve svirke, ali eto nakon dugo vremena neka velika imena iz te obalsti su ponovo u igri i daju dominantnu notu cijelom albumu. Odsustvo pjesama sa “Graceland” i “The Rhythm of the Saints”, možda najzaokruženijih i najritmičnijih albuma, vjerovatno govori da tu i nema šta da se doda. S druge strane, zato ovdje i nema neke pjesme koja bi se izdvojila kao što je bio slučaj na pomenutim koji su iznjedrili seriju klasika.
Ako nema hitova, zato vas ljepota i suptilnost čekaju iza svakog ugla ovog albuma, pa ga tako zatvara i divna “Questions for the Angels” gdje osim malo ukrasa dobijete “samo” gitaru i taj unikatni Paulov glas. I ma koliko se činilo da je Garfunkel taj koji je predivnim glasom davao težinu pjesmama koje je listom potpisao Simon, svi kasniji solo-albumi pa tako i ovaj pokazali su da iako nema nekog bogzna kolikog raspona Paul ima upravo savršen glas za njegove iskaze. Jer samo on može tim glasom da otpjeva “Losing love is like a window in your heart. Everybody sees you're blown apart, everybody sees the wind blow!”, i da vas to svaki put nepogrešivo pogodi. Kako to još vole da kažu “zaustavi u vašim šinama”.
Sa svojih 77 Paul Simon ne pokazuje znakove odustajanja. Zato “In The Blue Light” sigurno nije oproštaj, prije pogled preko ramena na legat koji će se izučavati po njegovom odlasku kao jedna od najvećih tekovina rokenrola i američke kulture uopšte. I kao što on sam kaza na oproštajnoj turneji koja se upravo kotrlja:” We aren’t mountains, so we’ll meet again.”
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.