Iako izborne kampanje nigdje u tzv. “normalnom” svijetu po brutalnosti ne zaostaju za našima, to nije razlog da svu salvu mentalnog smetljišta, uvreda i ogavnosti kojima smo izloženi tokom nje, prihvatimo zdravo za gotovo. Jer ne radi se samo o kampanjama.
Već nečemu što nas odavno prati. Politikolog Dejan Jović je u svojoj knjizi “Jugoslavija-država koja je odumrla”, obnovio tezu da je Slobodan Milošević prekršio osnovno pravilo socijalizma. A to je da mase ne smiju biti uključene u politiku, ako ta uključenost podrazumijeva nesvjesnost za istorijske ciljeve radničke klase. Jer to vodi do društava baziranih na “pulsivnim instinktima većine”, kojima je vrlo lako manipulisati. Na stranu sada što je i ondašnja partija, kao avangardni tumač interesa radničke klase, takođe postala grupa umišljenih tumača te volje. I što su alternativni mislioci koji sebi umisle da su bezgrešni, mahom pogrešni. Najčešće skup besprizornih manipulatora i karijerista, što nas je i dovelo gdje trenutno jesmo.
Pa ipak, to ne znači da baziranje kampanje na “pulsivnom instinktu većine”, nije praksa koju smo naslijedili od Slobodana Miloševića. Shodno tome, Slobodan Milošević je duhovni otac svih političkih subjekata u Bosni i Hercegovini. To isto tako ne znači da je “puls naroda”, kao kombinacija shvatanja kolektivnih iskustava i manjka informacija nešto nužno loše, ili dobro. Ali je miloševićevska praksa itekako pokazala da stalna upotreba ovog pulsa dovodi do njegove izlizanosti i vulgarizacije. U slučaju kampanja kojima svjedočimo do egzaltacija kranjeg prostakluka i podlosti. Možda se to, u Republici Srpskoj, najbolje manifestovalo na primjerima opozicionog problemazitovanja porijekla Željke Cvijanović i tretmanu “Pravde za Davida” od strane medija bliskih poziciji. U Federaciji je to svakako kampanja Željka Komšića.
Ako bismo se vodili tim… onda bismo se svakodnevno mogli bičevati kao potomci ubica i pljačkaša od kojih ni jedan nema moralno pravo da se kandiduje na bilo kakvu funkciju.
Iako je nečije porijeklo nešto potpuno irelevantno, Željka Cvijanović se našla na meti prostačkog brojanja krvnih zrnaca. I još gore, optužena je da je unuka ustaškog koljača, opet na temelju neprovjerenog citata iz neke, metodološki katastrofalno napisane knjige. Nije, dakle, problem što ”pulsivni instinkt većine” gaji odvratnost prema genocidnom ustaškom fašizmu. Već je problem u korištenju gađenja nečim antihumanim koriste za jednako antihumanu stvar. A to je mjerenje ljudi njihovim porijeklom. Željka Cvijanović ne može snositi odgovornost za svoje porijeklo, ili za djelo svojih predaka, sve da joj je djed sa očeve strane Staljin, sa sa majčine Hitler.
Ako bismo kopali dublje u istoriju, začačkali bi Prokopijeve opise slovenske invazije vizantijskog Ilirika i strašnih masovnih pokolja i porobljavanja. Ako bismo se vodili tim kvazietičkim aršinima, onda bismo se svakodnevno mogli bičevati kao potomci ubica i pljačkaša od kojih ni jedan nema moralno pravo da se kandiduje na bilo kakvu funkciju. Što opet ne znači da su i pohvale motivisane drugačijom logikom. Ako je vjerovati predsjedniku Republike Srpske, Cvijanovićka je “veći muškarac” od Vukote Govedarice koji je “ženska stvar”. Dakle, Cvijanovićka je pozitivna jer je manje ono što jeste – žena, a više ono što nije, dakle muškarac. Jer žene su, po matrici, kukakvice i nečiste. A Govedarica je ženska stvar, što mu, očigledno, dođe jednako ili još gore nego ustaša.
A onda “Pravda za Davida”. Svakome sa najrudimentarnijim tragovima inteligencije je jasno da se radi o fenomenu u kojem se ne zna gdje počinje aljkavost i nesposobnost državnih institucija, a završava, demonski zločestivo, opoziciono manipulisanje razumljivo potresenim i rastrojenim Davidovim ocem. Miloševićevski impuls ovdje djeluje dvojako. Radi se o, antropološki gledano, vrlo tipičnoj kultizaciji misteriozne smrti. Ali na način da iskrene namjere i osjetljivost na djecu bivaju okultno iskorištavane za političke organizacije koje su, u vrijeme svoje vladavine, pokazale koliko im znači smrt djece. Pogotovo ako su se zatekla u ratu i bila druge narodnosti.
Ali kako to tretira pozicija? Dakako, šovinistički. Kao zavjeru mudžahedina, Soroša i ko zna već koga protiv Srba. Daleko od toga da se umiješanost raznih agentura u bilo kakve masovne pokrete može negirati. Ali je neodgovorno i potpuno demonski mjeriti koliko puta Davor Dragičević negdje zaplače ili ne zaplače, a pogotovo nevine ljude koji su mu, iz ljudske solidarnosti i prostodušnosti došli dati podršku optužiti da su koljači srpske djece, samo zato jer su bili mobilisani u Armiju BiH.
Jasno je da su kampanje ogavna stvar, ali bazirati ih na tolikoj antihumanosti, znači, posredno, podržavati i dehumanizaciju Srba, Vojske Republike Srpske i Republike Srpske koju vrše razni kvaziintelektualci i opskurne grupe u Sarajevu. Mahom, u kampanji, okupljeni oko lika i djela političkog klovna Željka Komšića, koji cjelokupnu kampanju bazira na etiketiranju “ustaša”, iako je sam poštovaoc lika i djela Blaža Kraljevića, ratnog zapvojednika HOS-a, osnivača više logora i mučionica za srpske civile, kao i miniranje Sabornog hrama Svete Trojice u Mostaru 1992. Ali tako to biva, kada u jednom iscrpljenom i umornom društvu zamre sve osim prakse manipulacije “dušom naroda”. Živ je Slobo, umro nije, dok je Bosne i Srbije.
Vuk Bačanović
Stavovi izneseni u kolumnama objavljenim na portalu SrpskaCafe.com pripadaju autorima i ne odražavaju nužno stav redakcije.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.