Sjećate li se one epizode “Bračnih voda” (eng. Married with Children) u kojoj Keli Bandi (Christina Applegate), kćerka Ala Bandija (Ed O’Neill), učestvuje u kvizu kako bi Al zaradio novac? U nadi da će osvojiti 10 000 $ za novi televizor, Al pokušava prenijeti svoje znanje o sportu Keli. Međutim, za svaku novu informaciju koja joj “uđe u glavu”, druga “izađe”.
Ova epizoda mi često padne na pamet prilikom ponovnog gledanja omiljenih filmova i serija. Nevjerovatno je koliko se, nakon određene vremenske distance, ne sjećam ničega. Kada sam prošle godine gledala “Hobita” (eng. Hobbit), film koji sam pogledala minimalno dva puta, baziran na knjizi koju sam pročitala, sve vrijeme sam se pitala kako je moguće da Torin nije završio sa Balinom u dubinama Morije? Kraj “Bitke pet armija” (eng. The Hobbit: The Battle of The Five Armies) mi je vrlo slikovito objasnio kako. Činjenica da se takvog kraja i ishoda nisam sjećala me je šokirala. Shvativši da patim od istog sindroma kao Keli Bandi, počela sam da testiram svoju memoriju, što zapravo nije tema ovog teksta, ali je uvertira za seriju o kojoj do sada nisam pisala, a voljela bih, jer sam je treći put gledala kao da je prvi. Riječ je o “Luteru” (eng. Luther), na kojeg sam prije nekoliko dana, u potrazi za nečim poznatim, nabasala na HBO OD. A odluka da o njoj pišem je iznova pronađeno oduševljenje, iako je riječ o seriji koja na prvi pogled ni po čemu nije posebna, niti važna.
Prvi put emitovan prije osam godina na kanalu BBC, “Luter” je jedna od onih britanskih serija koje se fokusiraju na genijalan, ali oštećeni um protagoniste, lišenog društvenih vještina, koje su istovremeno tako poznate, a opet i prilično inovativne. “Šerlok Holms”, “Marčela”, “River” su neke od tih priča koje mi padaju na pamet. Međutim, ono što “Lutera” izdvaja nije samo revolucionarnost njegovog scenarija (za vrijeme u kojem je nastao), niti je napaćenost glavnog lika, njegovog odnosa prema ubicama koje proganja, nego radije odnos samog teksta i serije prema činjenici da je on, Luter (Idris Elba), crnac.
Ako tome dodamo podatak da danas, skoro deceniju kasnije, isti taj Idris Elba ne može da dobije ulogu Džejmsa Bonda (James Bond) baš zato što je crnac, stvari dobijaju dodatno na težini, dižući vrijednost plemenitosti ideje koju je “Luter” sa uspjehom propagirao, plasirao i za koju se zalagao. U tome leži čar i posebnost ove serije. Jer, umjesto da se fokusira na rasu i diskriminaciju u Britaniji, kolonijalnoj robovlasničkoj sili, u Londonu, njenom glavnom gradu, u policiji, koja dijeli pravdu, on je odlučio da ignoriše stereotipe i potrebu naglašavanja etničke pripadnosti i kulture svog glavnog lika. I zaista, analizirajući svaku sezonu koja se do sada pojavila, a bilo ih je četiri, niti u jednoj se Luter ne doživljava kao čovjek koji nije bijel. Možda nerealno, ali to nije ta percepcija. To nije ono što mu pravi problem. U kući, sa ženom. Na poslu, sa kolegama ili na terenu, sa kriminalcima koje procesuira. Dajući Luteru, čovjeku visokog ranga u policijskoj strukturi, takvu poziciju dovelo je do generisanja određenog dijaloga u društvu, što je, gledajući sa ove pozicije i distance, glavni narativ Krosovog (Neil Cross) teksta. Sa druge strane, Krosova odluka da uzme Elbu za svog Lutera bila je jednako hrabra, uzevši u obzir da je sa izuzetkom “Žice” (eng. The Wire), Luter prva uloga Idrisa Elbe koja ga je zapravo lansirala u zvijezde. Takav rizik dvostruko je nagrađen, jer kvalitet “Lutera” u velikoj mjeri zavisi od talenta njegovog glavnog glumca koji je ovu ulogu iznio sa takvom samouvjerenošću, stilom i gracioznošću.
Pored Lutera, pravi glavni lik, bez obzira što su tu Ripli (Warren Brown), Šenk (Dermont Crowley), Zoi (Indira Varma), Mark (Pal McGann), svodi se na psihotičnu, neprikosnovenu Alis Morgan (Ruth Willson), Luterovog (ne)prijatelja, njegov odraz u ogledalu i osobu sa kojom on iznenađujuće pravi balans i ravnotežu unutar svog haotičnog života. Budući da su serije kriminalističkog žanra u posljednjem televizijskom dobu svoj fokus usmjerile u najvećoj mjeri na likove, njihove odnose i razvoj, a koristeći se dinamičnom atmosferom policijskih istraga, i u Luteru se najveća vrijednost ogleda upravo u onom najbazičnijem, u odnosu dvoje likova, muškarca i žene. Neobična postavka ovog odnosa, koji iz stereotipnog položaja policajca i kriminalca prerasta u odnos koji nadilazi čak i romantični, jedan komplikovan odnos dvoje izuzetno komplikovanih ljudi je ono što “Lutera” izdvaja. Genijalni samotnjaci, koji se od siline onoga što čini njihovu suštinu ne mogu snaći među prosječnim ljudima u prosječnim životima, u kontakt dolaze jedno nasuprot drugog u policijskoj stanici u prostoriji za ispitivanje. Prve iskre padaju pri prvoj komunikaciji u kojoj jedno u drugom pronalaze ravnopravnog protivnika, prikazujući kroz interakciju sve ono u čemu su toliko različiti, a opet toliko slični. Ova vrsta dinamičnog, dramatičnog, poluromantičnog odnosa je utoliko plastičnija izuzetnom igrom Idrisa Elbe i Rut Vilson, koji su cijelu seriju izbacili iz žanrovskog stereotipa i dali joj ono što se na engleskom zove „powerhouse performance“. Ovakav način funkcionisanja i interakcije sa spoljnim svijetom može se smatrati znakom ludila, ali Kros, svojim pisanjem, i Elba i Vilson, svojom igrom, čine Lutera i Alis sa svakom novom epizodom i sa svakim novim minutom moralno i etički privlačnijim.
Ljepota Lutera, kao lika, i Alis, kao njegovog, u drugim pričama malo vjerovatnog prijatelja, njegovog “sajdkika”, ljepota ovog odnosa ljubavi, fascinacije, poštovanja i prijateljstva, leži u neočekivanosti, u nepredvidivosti, u misteriji koja udiše život “još jednom policijskom proceduralu” koji ste odlučili nepogledati zbog toliko puta već viđene priče. Jer, to je odgovor koji uglavnom dobijem kada saznam da neko još uvijek nije pogledao “Lutera”. Taj odnos je srž priče koja je refleksija i reinterpretacija psihotičnosti savremenog svijeta. Svijeta u kojem mali čovjek, često ima osjećaj da ne samo da ne može reagovati, nego da se njegove reakcije čitaju kao znaci ludila, poremećaja, zablude… da je ono što vidi, osjeća ili doživljava, da je njegova percpecija iskrivljena. Da nije u pravu. Luterovo neprekidno kršenje zakona u različitim kapacitetima i na svim instancama, naglašava da je on drugačija vrsta policajca, da je on, Luter, sirova pobuna protiv sistema, institucionalizovanog, konvencionalnog modela koji u stvarnosti dominira i vlada policijskim snagama na doslovno svim nivoima u Britaniji danas. U Britaniji. Njemačkoj. Americi. Bosni i Hercegovini. Svejedno je. Jer sistem je sistem. Gdje god se on nalazio.
P.S. Do kraja godine stiže nam posljednja, peta sezona ove serije. Ukoliko je još niste pogledali, sada je vrijeme. A ukoliko jeste, vrijeme je za osvježavanje memorije.
Ocjena: 5/5
Tekst napisala: Monika Ponjavić
Monika Ponjavić je teoretičar filma, teatrolog, scenski dizajner (scenograf) i zaljubljenik u popularnu kulturu. U slobodno vrijeme sadi baštu, spašava mačke i negoduje.
***ZABRANJENO JE PREUZIMANJE CIJELOG TEKSTA BEZ DOZVOLE REDAKCIJE. TEKST SE MOŽE PREUZETI DJELIMIČNO, UZ NAVOĐENJE IZVORA SA LINKOM NA SAJT SRPSKACAFE. SVAKO DRUGO PREUZIMANJE SMATRAĆE SE ZLOUPOTREBOM I PODLIJEŽE POKRETANJU TUŽBE.***
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.