Moram da priznam da mi na prvu nije bilo baš najjasnije čemu čak peta verzija “A Star Is Born”.
Iskreno, pamtio sam onu iz sedamdesetih sa Barbrom Streisend i Krisom Kristoffersonom, a ni nju ne baš po nečem dobrom. Prosto, iako melodrame danas spadaju u moj omiljeni žanr, ova mi se u tim tinejdžerskim, bezbrižnim danima činila ušećerenom. Kasnije sam naravno istraživao i shvatio koliko je Kris velika figura, u svakom pogledu. Ima taj izraz koji nije baš lako prevesti na naš jezik – towering figure.
Bradley Cooper koji se ovdje dohvatio ne samo glavne uloge već je i režirao ovaj remake se kreće u tom pravcu i ka tom statusu, ali sve do zadnjeg nisam vjerovao da je on zadužen za polovinu muzičkog skora. Za onu drugu pobrinula se moderna Barbra, znana kao Lady Gaga. I tu dolazimo do ključne tačke po čemu su ovaj film i njegov soundtrack posebni.
Upravo po tom ogromnom iskoraku iz vlastitih čizama u nešto što se smatralo stranim za oboje. Bradley da se dokaže kao muzičar, a Gaga kao glumica. Malo je reći da su u tome uspjeli. On je već neko vrijeme u samom vrhu nove glumačke plejade a način na koji se ovdje dohvatio gitare, a posebno sugestivno pjevanje u najboljoj tradiciji Americane, mogu lako da vas navedu na pomisao da je to neki novi, sjajni autor tog muzičkog pravca. Nije onda ni čudo da najbolje zvuči u “Maybe It's Time” koju je napisao niko drugi do Jason Isbell.
I kao što Jasonu ili npr. Chrisu Stapletonu bezrezervno vjerujete dok pjevaju svoje neprevaziđeno jednostavne i prelijepe pjesme, tako i Cooper zvuči baš onako kako izgleda u kadru. Opet ću ja na engleskom – mesmerizing. Ja to uporno na ovom mjestu trubim i pokušavam da to objasnim nadobudnim stručnjacima, ali sporo to ide.
Da bi slika bila potpuna, valja reći da se zahvaljujući Lukasu Nelsonu, da, Williejevom sinu, čuju i neki žestoki zvuci. Naročito mi se teško oteti utisku da instrumental “Out of Time” frapantno podsjeća na “Magic Bus” i to u onoj antologijskoj verziji sa “Live at Leeds”.
Što se tiče Dragane, koja se prilično neuspješno krila iza maske lujke a ustvari je ozbiljan muzičar, bilo je neizvjesno da li će dio svoje teatralnosti uspjeti da primiri i kanališe u barem pristojnu glumu. I uspjela je. Slično kao i kod Bradleyja-muzičara tako i kod Gage-glumice teško da biste provalili da im to nije izvorna profesija. Ono što je najvažnije jeste bilo kako da će to klikne na platnu i u pjesmi, a budući da jeste dobili smo kvalitetnu robu.
Možda ovaj film i ne dobije nekog Oskara, ali već sad bih mogao da potpišem da duet “Shallow” dobija onog za originalnu pjesmu. Naprosto je napisana i izvedena po modelu koji se jako dopada Akademiji. Tu je kao i uvijek epizodna uloga Sama Elliota, tog filmskog Frenkija Belevena. Kad taj čovjek uđe u kadar, sve staje.
Pitanje s početka ovog teksta više ne postavljam. Ono što su Bradley & Lady Gaga ovdje pružili čini ga izlišnim. O, da, itekako nam je trebala peta verzija ovog filma.
Nebojša Ristić
Nebojša Ristić je novinar i voditelj. Zaražen je teškim oblikom rokenrolmanije još prije četiri decenije. Jedno vrijeme se od toga bezuspješno liječio i na kraju – odustao. Iz nekog samo njemu znanog razloga, uživa da svoja otkrića i razmišljanja na ovu temu podijeli sa vaskolikom populacijom, mada zna da istu, osim jednog, statistički zanemarivog broja, to savršeno ne zanima.
Besplatnu Android aplikaciju portala SrpskaCafe preuzmite ovdje.